Ja ću uskoro navršiti dvadeset i petu,
a ti bi, brate moj, da si onako živ,
navršio dvadeset i treću.
Ali, to je ono najokrutnije što nisi živ
i što ne možeš, u ogledalu zbilje,
ugledati svoju pticu ljepoticu.
Bio si lijep, brate moj, i imao si:
modrinu kadulje u očima,
rumenilo sunca na obrazima,
blagost dobrote u grudima;
bio si visok meni preko ramena
i imao si što je samo tebi bilo dano imati.
Istina, dok se evo s tobom razgovaram,
ja ne gledam tvoju sliku jer prije si umro
nego što te je mati odvela u grad slikati;
međutim, ja tvoju sliku svejedno imam
i nosim je u dnu svoga ranjenog srca.
Ipak, volio bih da je imam uza se:
stavio bih je na prvu stranicu albuma,
ispod koje bih napisao: „Moj brat Ljubomir“
neka te, osim mene, i drugi vide.
Ta, zacijelo te još vidi i naša mati
kada si joj uvijek na pameti!
Tako je i nedavno uzdahnula i rekla:
"E, da sam, jadna, bar njega mogla spasiti!"
Jer da si joj bio najbolje dite,
jer da je sestra i ja samo ljutimo, nesritnicu.
Nemoj misliti da mati nije u pravu
kad se na nas potuži da smo joj pokora
jer ja bolujem od iste bolesti od koje si
i ti bolovao i umro u El Shattu,
dok nam se sestra, i zdrava i lijepa,
razbacuje mladićima pa mati stalno strepi
da joj kći ne ostane usidjelica.
A što da ti rečem o ocu našemu, zaboga?!
Neka mi Bog oprosti, ali bolje bi bilo
da ga, izgubljenog u svijetu, nemamo.
Jer, kada ga ne bismo imali,
ne bi nas ni srce ovoliko boljelo;
no ne znam je li se ikad sjeti
da ima negdje pod zvijezdama
još ženu, kćer i sina.
Tebe se sigurno više ne sjeća.
"Ah, njemu je dobro u Merikama,
a nami kako Bog da, dico moja!" –
često uzdahne naša patnica mati.
Oprosti, skoro da ne zaboravih
i našu brižnu baku Ludoviku
koju smo podjednako voljeli:
umrla je u ovom ratu od straha i gladi;
kada je umirala, dozivala nas je svih,
pa i tebe "Ljubomire moj", rekla je izdišući.
A onda sam ti po prvi put pozavidio na smrti;
pomislio sam: baka će te tamo naći
i opet će ti pričati one čudesne priče.
O, brate moj, da si onako živ
i da uskoro imaš navršiti dvadeset i treću,
a ja da sam zdrav i u ovim godinama,
nas bismo dvojica, tada, čudo učinili:
našu bismo novu kuću sagradili
u boriku iznad onih hridina surih
gdje smo znali slušati urlike vjetrova
i podivljale krikove galebova!
(Žirje, ljeto 1955.)
Post je objavljen 25.01.2012. u 14:01 sati.