Oduvijek strijepim od odlazaka... iako znam da su neminovni... I štitim se od bola i prije nego me valovi zapljusnu zaboravljajući uživati u trenutku... A kad se prepustim i zaboravim da je bol u životu neminovna opet dišem punim plućima... Tako se vrtim u krug. Poput ovog ciklusa života.
Znala sam da je otišao mnogo prije nego što sam toga postala svjesna. Mnogo prije no što sam si dopustila da u to vjerujem pa još ponekad zaboli ta cijena koju je potrebno platiti da bi se osjećalo i živjelo.
Ali nema kajanja. Nikad mi nije bilo žao što ostaje dio svega onoga što sam ja.
Jer i danas kad pogledam u prazan papir, lutajući kroz svaki novi sječanj, ostaju sjećanja koja jednostavno poteku i pretoče se u riječi, stihove, rečenice... jedno malo, samo moje blago za dane kad se život bude nastavio vrtjeti bez mene...
Post je objavljen 24.01.2012. u 15:21 sati.