Marketing
Povijesne lekcije I
Gledajući gornju sliku, jamačno se mnogi od vas čudom čude da kakve sad veze imaju piramide s deficitom državnog budžeta. Imaju i te kakve! Prve civilizacije ovog svijeta, Egipat i Mezopotamija, ulagale su enormne resurse u takve goleme projekte, te stoga vrijedi proučiti njihove ekonomije da vidimo kako su se one nosile s državnom potrošnjom i dugovanjima.
Prvo i prvo, piramide nisu bile samo hrpe kamenja naslaganog u pustinji, spomenici nad grobovima božanskih kraljeva, koji bi onda kroz njih za svu vječnost održavali os svijeta. To je bila mitološka simbolika njihove svrhe. U praktičnome smislu, svaka je piramida bila centar ekonomskog kompleksa poljoprivrednih površina, štala, skladišta, radionica, trgovišta, brodogradilišta i luka. Uz nju se redovito nalazilo obrtničko naselje gdje su živjeli i radili kvalificirani radnici (klesari, tesari, kipari, kovači, pekari, pivovari, itd.); zatim hram sa tehničkim (pisari) i znanstvenim (svećenici) kadrom, te palača gdje je bio smješten dio državne uprave. Svaki je takav kompleks, pak, upravljao cijelim nizom manjih naselja i imanja razasutih duž rijeke Nil.
Drugim riječima, piramidalni kompleksi nisu bili samo nekropole - gradovi mrtvih - nego vrlo živa javna poduzeća, čija je zadaća bila osigurati prosperitet i progres egipatske zemlje. Njihove su izgradnje bile veliki projekti javne infrastrukture na kojima bi deseci tisuća ljudi mogli naći posao, dom, školovanje, te zdravstvenu i socijalnu skrb, kakva bila da bila u to doba. Usto, svaka bi piramida kao zadužbinu dobivala u vlasništvo ogromne trakte zemlje uz Nil, na koje bi se naseljavali ljudi sa zadaćom da ih dovedu u red: iskrče močvare, urede navodnjavanje, parceliraju polja, pokrenu poljoprivrednu proizvodnju i osnuju nova naselja. Bio je to proces interne kolonizacije Egipta, poprilično nalik širenju samostana kroz srednjovjekovnu Europu, ili osvajanu američkog zapada (samo bez genocida). Tijekom IV dinastije, kada je gradnja piramida bila najintenzivnija, na stotine takvih naselja i imanja nicali su u nilskoj dolini - u svakom naraštaju! Izgrađene piramide, koje bi njima potom gospodarile, postajale bi tako neksusi staroegipatske ekonomije. One su upravljale glavninom proizvodnje, redistribucije i razmjene dobara, te pokretale socijalni, demografski, tehnološki i kulturološki razvoj.
U drevnoj Mezopotamiji nije bilo piramida, no sličnu funkciju su tamo obnašali veliki hramovi. U ekonomskom pogledu, oni su također bili javna poduzeća koja su zapošljavala velik broj ljudi na projektima poljoprivrede, obrtništva, graditeljstva, te infrastrukture (navodnjavanje polja i regulacija vodotoka). Također su za šire pučanstvo osiguravali programe socijale i obrazovanja. Ujedno su funkcionirali i kao banke, koje su svoj kapital ulagale u dalekosežne istraživačke i trgovačke ekspedicije morem i kopnom. Po nekim indicijama, već je u doba Sumera postojala razvijena pomorska ruta od Perzijskog zaljeva do Indonezije, preko koje se nabavljao kositar za lijevanje bronce. Ostali su trgovački putovi išli preko kraljevstva Elam u južnom Iranu pa prema centralnoj Aziji, na sjeverozapad do Anatolije i Crnog Mora, te na zapad preko Feničana u Sredozemlje. Ovakve su trgovinske ekspedicije pogodovale stvaranju imućne srednje klase trgovaca i biznismena (sumerski damgar, akadski tamkar) koji su se profilirali kao posrednici i agenti u svim hramskim poslovima.
E sad, hramovi u Mezopotamiji i piramide u Egiptu, kako to s javnim poduzećima obično biva, financirali su se iz poreza i davanja svekolikog pučanstva. I kako to s većinom javnih poduzeća obično biva, stvarali su enormna dugovanja. Izgradnja svake velike piramide prijetila je bankrotom Egipta, a prema onome što nam je ostalo očuvanim iz arhiva mezopotamijskih hramova, razvidno je kako su tamošnje gradove i kraljevstva periodično potresale ozbiljne dužničke krize.
Društveni mehanizmi kojima su oni rješavali takve probleme bili su usko vezani uz instituciju božanskih kraljeva, te uz vladajući kult vrhovnog - obično solarnog - boga, koji u mitovima figurira kao kraljev otac. Vladari tih drevnih civilizacija nisu bili političke nego religijske figure: vrhovni svećenici čija se ovlast, dužnost, položaj i ceremonijal donekle mogu usporediti s onima koje danas papa obnaša u katoličkoj crkvi. Sveta im je dužnost bila održavati Pravdu (egipatski maat, sumerski amaragi ili asirski andurarum): sa velikim početnim P, to je bio mitski koncept koji je tada imao vrlo specifično, vrlo konkretno značenje.
Drevni su narodi Pravdu smatrali nečim što je ravno (pravo), a zbog ljudskih zala i grijeha može postati iskrivljeno (krivo). Kralj je jamčio ispravan poredak društva i svijeta, time što je stalno vraćao Pravdu u njen prvobitan, ispravan oblik. Religijska je simbolika toga bila neka od mnogobrojnih varijanti mita u kojem vrhovni bog sunca i neba (ili njegov kraljevski sin) pobjeđuju zmiju ili zmaja, krivudavu neman kaosa, zla i smrti.
Kako su imali vrlo konkretan koncept toga što Pravda jest i kako izgleda, tako su drevne civilizacije imale i vrlo specifično shvaćanje dugova. Dovoljno se prisjetiti da je i dan-danas, u onim religijskim tradicijama koje vuku podrijetlo iz tih vremena i krajeva, dug sinonim za grijeh. Herodot primjerice piše kako je u Perziji i Mezopotamiji njegova doba dugovanje smatrano jednim od najvećih zala koje čovjeka može zadesiti, direktna posljedica kaosa koji neprestance nagriza kreaciju.
Dakle, u ekonomskom je pogledu sveta dužnost kralja bila da vraća pravedan društveni poredak, boreći se protiv sila koje dugovima iskrivljuju ispravnu ekonomsku praksu. Ako bi zemlja ušla u ekonomsku krizu u kojoj je ukupni dug društva prijetio gušenjem svih gospodarskih aktivnosti, kralj bi proglasio poseban praznik - jubilej - kojim bi bila izbrisana dugovanja. Ljudima koji bi zbog dugova ostajali bez osnovnih sredstava za život vraćala se natrag zemlja i imovina, robovi i zarobljenici bili su oslobađani, a cijelokupnoj ekonomiji omogućen je novi, svjež početak.
Takvi su se jubileji proglašavali svakih nešto desetljeća, u vremenskim rasponima otprilike sličnim ovima u kojim suvremeno društvo tresu veće ekonomske krize. U Mezopotamiji su bili zvani nig-šiša (na sumerskom, tj. nišarum na akadskom) i bili su vezani uz tridesetogodišnji astronomski ciklus rotacije Saturna. U Egiptu su se zvali heb-sed i slavili su se na tridesetu godinu kraljeve vladavine. Po potrebi, mogli su se izvanredno proglasiti i u drugim prilikama.
Koja je dakle pouka ove povijesne lekcije? Ta da su prve ljudske civilizacije u svom magijsko-mitskom svjetonazoru očito posjedovale neku mudrost koja nadvisuje pamet dobrog dijela današnje ekonomske znanosti. Oni su naime jasno shvaćali da imaginarna vrijednost dugovanja nije važnija od stvarne vrijednosti koju nude civilizacijska dostignuća poput infrastrukture, socijale, solidarnosti, zdravstva i obrazovanja. I ako dođe do krize u kojoj nagomilana masa dugovanja prijeti to uništiti, onda dugovi moraju nestati da bi se civilizacija mogla nastaviti. A to je, kako nažalost vidimo, upravo suprotno od svega što zastupa glavnina suvremene ekonomske i političke misli, koja je više nego voljna žrtvovati ljude i zemlje na oltarima balansiranog budžeta, radije nego braniti njihovo pravo na dostojan i civiliziran život.
Post je objavljen 22.01.2012. u 10:58 sati.