Da imam nešto za napisati, napisao bi to ovako. Zato to ovako i pišem. Inače nebi imalo pretjerano smisla. I bolje, jer nikad ne valja pretjerivati. Sve stvari u životu su dobre kada su dobre u mjeri. U matematici i od odokativne točnosti. Valjda mjeriti stvari očima i duhom, a ne pritom ispasti licemjer, jer mjeriti lica nije isto kao mjeriti sve ostalo. Čime se mjere lica? Koji je to moralni kompas ili metar koji nas vodi u tome? Koliko je dug moralni metar? Jesu li svi metrovi veličine jednoga metra; jer ako nisu reklamni blok krši svoja obećanja. Fals Advertising, rekli bi amerikanci, te su to toliko puno puta rekli da se očito brže sjetim tog termina nego njegove Hrvatske inačice.
Lako je upoznati nekoga, pružiti mu ruku na cesti i izreći svoje ime ne slušajući pritom ime koje dolazi sa druge strane. Lako je zapamtiti pa zaboraviti to ime pa zapamtiti ga opet kada nam bude trebao. Teško je pričati sa ljudima kojima ne znamo ime, ne znamo dušu, ne znamo zašto sa nama govore, pričaju, tipkaju, zovu nas na čajeve ili loše francuske filmove. Želimo znati zašto smo tu, u toj sivo bijeloj sobi zlatnog propucalog parketa na jastucima koji mirišu na njigove vlasnike, želimo znati koliko dugo ćemo ležati tamo dok to dodirivanje ramenima ne postane zagrljaj, dok taj zagrljaj postane dodirivanje lice o lice, dok se ta lica ne prilagode malo i poljube se i sada stoje tamo, točnije leže, i jedan od njih se pita u kojem trenutku će to postati seks i dali se to od njega ili nje traži. Onda film ostane nepogledan, mada je možda i interesantan, i sva ona pažnja koju niste u njega ulagali jer ste bili prezauzeti pretendiranjem da ga gledate dok promatrate kao vanzemaljski, vantjelesni spektator kako vam se tijela dodiruju i u konačnici ljube, sva ta dakle pažnja utrošena je đabe. Onda ona hrana koja je pored vas na krevetu bude lagano odložena pored laptopa na kojem i dalje ide film ako nitko nije uspio stisnut spejs, ili spejs ne gasi film pa i dalje ide njemu usprkos, laptopa koji je također spušten sa njenih ili njegovih nogu na pod da ne bi smetao u tom silnom seksu za kojeg se i dalje oboje pitaju sljedili li ili ne, a nitko ne smije riskirati svoj "kul" pitajući. Onda ti neznanci, nadobudno se trudeći biti dobri jedan prema drugome bez ikakve točne emocije osim neke blage ideje sviđanja, postaju bliski na par minuta i onda naglo ne toliko bliski čim odrolaju jedan sa drugoga i pitaju se, ne na glas, što sad i što li on ili ona misli, imam li obligacije i koliko dugo se moram praviti da mi je do njih stalo.
Vidiš ovdje kako sam uzeo nešto potencijalno dobro i dao svemu tome negativni podznak? Jerbo znam koga sam vizualizirao pored sebe u toj sobi na tim jastucima gledajući taj film grižući se kretenski par minuta nakon orgazma. A kada se vizualiziram u toj situaciji sa smješkom na licu nakon spomenutog orgazma, i da se ne stanem kretenski smijati samom sebi kako se zavaravam imaginacijom, valjda će to biti ko u filmovima.
I o da, filmovi su moja jedina referenca izaska u rano jutro iz njenog ili njegovo stana sa pusom i dugim pogledom prije nego što netko od njih zatvori vrata a ovaj drugi nastavi hodati hodnikom sa smješkom koji ostane sve dok ne izađe van na sunčano i cvrkutavo dvorište, stane na trenutak, te nastavi dalje dok netko ne vikne rez.
Kad će me prestat bit sram voljeti nekoga?
Post je objavljen 22.01.2012. u 00:56 sati.