Bijes i nada: »da« za Europu
Slobodan Snajder, (N.L.)
Dugo još nova vlast neće zaokružiti svojih prvih stotinu dana, ali mi već sutra i opet moramo zaokruživati. Ubacivat ćemo u glasačke kutije svoje »da« ili svoje »ne«, a s njima svoju nadu ili bijes. Referendumi, ti rituali predstavničke demokracije kojima vlast provjerava volju birača najčešće s malim rizikom za nju samu, rijetko kada ispituju neku stvarnu alternativu. Vlast se stavlja na provjeru redovnim ili izvanrednim izborima.
»Ne« u slučaju ovog referenduma uopće nije izbor. I ta je činjenica zapravo enervantna: Hrvatska si nikako ne može dopustiti to »ne«, ona ne može ostati »sama sa sobom«. Ne zato što bi se, u slučaju negativnog ishoda referenduma, ona osamila u odnosu na zajednicu meda i mlijeka (svi do danas znaju da EU nije nikakva filantropska udruga), već iz razloga koji su naprosto real-politički. Ne postoje ni taj prostor ni to vrijeme gdje bi se mogla skutriti »vječna Hrvatska«. U trenutnoj EU-kakofoniji, naše »ne« jedva da bi se čulo. Hrvatski »prkos«, gledano real-politički, dakle u kontekstu politike kao »umjetnosti mogućega«, bio bi jedna »quantité negligable«, tojest zanemariv.
EU, koja je počela kao »zajednica ugljena i čelika«, s idejom da se prevladaju povijesni antagonizmu, u prvom redu između Njemačke i Francuske, danas se bori za svoj opstanak i ta je borba jedna gigantomahija, rat divova u svjetskim omjerima, u prvom redu ekonomski. Ta svi znamo da je EU za ljude, ali samo utoliko ukoliko su ljudi i kapitalisti. Štoviše, svi drugi jedva da su ljudi, i u svjetskim omjerima živimo novu verziju agona nadčovjeka i podčovjeka. Jedva-ljudi izlaze na ulice, nadljudi imaju svoja, mnogo jača sredstva, i nitko ne zna što će biti. Ni u jednom od planetarnih sukoba nije se dosad sukobilo 99 posto stanovništva s jedan posto, a s tako slabim izgledima. Ali nadati se, valjda nije zabranjeno. Zato ćemo u kutije, već sutra, ubacivati i komadiće (krpice?) svoje nade.
Jer kolikog god malena i slaba, iscijeđena, ponižena, Hrvatska će u EU ipak imati svoj glas. Vjerodostojnost, glasnost toga glasa ne ovisi toliko o broju stanovnika, koliko o vjerodostojnosti političkih elita koje su, jer drugo im nije preostalo, prgrlile ideje Unije kao svoje. Tijela EU nemaju veze s direktnom demokracijom; mi ćemo s EU razgovarati preko naših političkih elita. Zato se one tako trude oko EU. No ako smo novoj vlasti dali tako uvjerljiv mandat na prosinačkim izborima, sutrašnji referendum samo je »utvrđivanje usvojenog znanja«.
Oporba, napose desno usmjeravana, to je pojmila, pa se otud čini kako su njezini argumenti usmjereni najviše na to da se anuliraju rezultati izbora, a manje protiv Unije. Otud ćemo sutra imati nešto kao repliku prosinačnih izbora, a sličan će, vjerujem, biti i ishod. Jer mi se, unatoč skepsi i sumnjama koje su već prilično čujne, ljuljuškamo još uvijek u medenom tromjesecu, u proverbijalnih stotinu dana kada se na poteze novih gleda kroz jako raširene prste. Nova vlast još se nije dospjela kompromitirati unatoč naporima nekih pojedinaca, koji su već dospjeli uprskati ponešto od onoga što je u izbornoj noći izgledalo neupitnim.
Pregledao sam većinu argumentacije koju su razasuli gdje su mogli, najviše po internetskim forumima, oni koji se protive ulasku Hrvatske u EU. Moram priznati, sa zebnjom. Šteta je što sam već u dobi kad bi mi nova selidba teže pala nego ranih devedesetih.
Jer brodeći između Scila i Haribda tih često zasukanih argumenata, jako sam poželio, u roku keks, iseliti, da ne kažem – pobjeći, u Uniju. U ranim devedesetim vidio sam na berlinskoj fasadi ovaj natpis: »Ausländer 'raus!!!« Nikakva osobitost; grafita koji pozivaju na protjerivanje »Ausländera«, tojest stranaca, kakav sam i ja, u Njemačkoj je uvijek bilo. Ali jedan zabrinuti Nijemac pokušao je malo popraviti ovaj »jezik mržnje«, pa je dodao: »Keinesweges!« To bi se moglo prevesti ovako: »Ni za Boga!«
I dodao: »NEMOJTE NAS OSTAVITI SAME S NIJEMCIMA!«
Pogled mi svrnu na jedan automobil koji je vozio paralelno s autobusom u kojem sam ja sjedio, a na autu je pisalo: »Svak je stranac skoro svugdje!« Eto, to su dva lica Berlina, dva lica Njemačke, i dva lica Hrvatske. Sasvim sigurno ne mogu, nijednim dijelom svojega bića, biti, glasati, za nekoga ili nešto tko naređuje protjerivanje. U EU, ne odmah ali s godinama, padaju sva ograničenja u cirkulaciji ljudi, vještina, naobrazbe, poslova i novca. Slabiji će tu još dugo vremena prolaziti lošije, ali bez EU ne bi prolazili nikako.
Utopija »vječne Hrvatske« (već se Vlado Gotovac protivio ovoj religioznoj formulaciji, jer da ništa nije vječno, pa ni Hrvatska), zasnovana na nekakvom »narodnjačkom socijalizmu« (ako ne, a tu se već moram naježiti, i nacionalnom socijalizmu), težak je anakronizam. Rekoh, za tako nešto ne postoje ni prostor ni vrijeme. Mantra o tome da će Hrvatska, kad pristupi Uniji, biti opelješena od onih kojima ide bolje nego nama neobična je već i zato što se za teško stanje domovine već danas optužuju oni koji će nas moći pljačkati tek sutra.
No ja sam davno ustvrdio da nacionalistički um ne haje za logiku. Naprimjer ovo: »Privatizacijska pljačka nije djelo šačice hrvatskih tajkuna nego je dirigirana od stranih država i korporacija...« Lijepo. To što je jedna garnitura vlasti, koja nas je jahala jako, jako dugo, učinila od zemlje svoju samo-poslugu, pače lanac samo-posluga, nije, dakle, stvar nas samih, već se radi u stvari o neoliberalnom kapitalizmu! To je utješna pomisao, ali nažalost daleko je od istine. Ma kakav crni kapitalizam, pa još neoliberalni! Obična hajdučija koja u EU ipak ne bi bila moguća. Europski političari, a naročito njemački, imali su značajnog udjela u kriminalizaciji loše vlasti, upravo zato što je ona bila daleko od kapitalizma koji ima svoje uzuse. »Privatizacijska pljačka« djelo je naše domovine sinaka, otaca, ujaka i stričeva, to je jedini naš autohtoni hrvatski proizvod, uz sir i vrhnje. Kakav Bilderberg, kakvi bakrači!
U ovom trenutku prilično je glasna ta desna kritika EU. Postoji i kritika slijeva, upravo je ona u samoj Europi sve glasnija. Ona je dio svjetskog pokreta protiv neoliberalne ekonomije i financijskog sektora koji permanentno proizvodi krizu u kojoj jedino on sjajno prolazi, a svi drugi neka crknu. Ali narodi, pa ni države, ne mogu preskočiti svoju sjenu (Hegel). Otud i Hrvatska, očito je, mora postati kapitalistička, kako bi se taj kapitalizam mogao dovoditi u pitanje. Preostaloj radničkoj klasi ove zemlje, raspršenoj i poniženoj, koja izlazi na ulice uvijek za ovaj ili onaj partikularni cilj, bolje je da se osjeti dijelom veće cjeline. Kad se bude izlazilo na ulice u Berlinu, Parizu i Zagrebu, za iste ili slične ciljeve, onda će se sustav početi klimati. Ovako, pojedine skupine naših očajnika ili gladuju do smrti, ili viču do promuknuća, a onda šalju delegacije i poslanice u vrh vlasti. Uvijek isto. Pa do jučer je upravo ta vlast proizvodila njihovu nevolju.
Zdravo je sumnjati o svemu!, čuje se upravo u Europi, skepsa je zdrav i dobar stav prema svijetu: Od starih Grka, do Descartesa i Kierkegaarda, pronosi se baklja skepticizma. To je nešto vrlo europski. Ali i »da« može biti stav koji čuva skepsu. Jer u današnjem svijetu nitko, ama baš nijedan pojedinac, nijedna garnitura vlasti, ne može i ne smije više računati s neograničenim povjerenjem koje bi od glasača učinilo podanike. Entuzijazam koji je sigurno godio trečesiječanjskoj vlasti, ali je ubrzo izdan nevjerojatnim kunktatorstvom tadašnjih pobjednika, više se ne može ponoviti.
S dozom zdrave skepse onda, glasajmo sutra za EU
Post je objavljen 21.01.2012. u 18:58 sati.