Airbus A320 čileanskog Sky Airlinea leti iznad čileanske Patagonije. Stari je to avion koji je Sky, sudeći po naljepnicama na kolicima, kupio od američkog Midway Airlinesa nakon što je ovaj 2003. godine prestao s radom. Kroz prozor promatram fjordove i otočiće Patagonije. Vrhovi planina još su uvijek pod snijegom. Od jakog južnjačkog sunca presijava se snijeg na planinama, ali i površina mora. Za koji dan morat ću se pozdraviti s ovom regijom u kojoj sam proveo najveći dio ovog putovanja.
Međutim, danas sam se morao pozdraviti s Miličevićima i krenuti dalje. Bilo mi je vrlo ugodno u njihovom društvu i trudili su se svim snagama da mi što više pokažu od svoje zemlje. Ali morao sam krenuti dalje. Iako sam zapravo htio ostati dolje. Priroda mi odgovara. Temperatura također: ljeti nije pretoplo, zimi je hladno i sa snijegom. Iznad Punta Arenasa nalazi se malo skijalište. Još je nekoliko drugih u okolici. Baš kao skrojeno za mene. Samo da je grad Punta Arenas malo veći, odmah bih se, bez puno razmišljanja, preselio u čileanski Magallanes y Antartica Chilena.
Drugi dio mog puta odvest će me u Puerto Varas, potom na otok Chiloe, i konačno u Valparaiso i Santiago. Ostaje mi do kraja putovanja samo malo više od tjedan dana. Tko bi rekao...
U Puerto Monttu temperatura je nešto viša nego na jugu. U sedam navečer koji stupanj iznad dvadesetice. Lagani povjetarac dolazi s Pacifika. Ne zadržavam se puno u gradu. Nemam vremena. Iako grad kroz prozor autobusa ne izgleda loše. Drvene ili limene kućice svaka druge boje stišću se uz nemaštovite betonske blokove. Može biti i puno gore. Zadržavam se tek toliko da na autobusnom kolodvoru promijenim bus - da iz onog aerodromskog uskočim u onaj za Puerto Varas.
Puerto Varas je svega dvadesetitri kilometra, ili oko pola sata vožnje, udaljen od Puerto Montta. Maleni je to gradić od malo više od trideset tisuća stanovnika, smješten na obali jezera Llanquihue i podno dva vulkana. Osorno i Calbuco, prvi 2652, a drugi 2003 metara visok, stražare nad Puerto Varasom. Večer je vedra i ova dva ljepotana se u suton mogu prekrasno vidjeti iznad jezera. Klasično stožasta oblika i vrhova uvijek prekrivenih snijegom.
Puerto Varas je lijep gradić. Planinska arhitektura drvenih kućica jako podsjeća na onu Barilochea, Ville La Angosture i San Martin de los Andesa u Argentini. Nije ni čudo jer nisu međusobno jako udaljeni. Puerto Varas nalazi se na širini Barilochea. Dijele ih "samo" Ande i čitav niz ledenjačkih jezera. Bariloche je na istočnim padinama, a Puerto Varas na zapadnim padinama Anda. Blizu je i onaj famozni vulkan Puyehue. Na čileanskoj je strani granice. Ali kao što sam već pisao, sav pepeo odlazi i dalje u Argentinu. U Puerto Varasu zrak je čist da vjerovatno čišći ne može biti.
U jednoj od drvenih kućica crvene boje i zelenih prozora smjestio se Hostel Ruca. Toliko je minijaturan, posebice unutrašnjost, da je istovremeno dražestan i intiman. No, i vrlo bučan. S obzirom da je cijela kuća od drva, pod škripi pod svakim korakom, a zidovi su toliko tanki da se iz susjedne sobe čuje šapat kao da zidova uopće nema. A onda, kada se hostel napokon umirio, usred noći kreću psi lajati po gradu. San gotovo da i nije pao na moje oči.
Toliko sam umoran da se iz kreveta sljedeći dan ne dižem do dvanaest, a i onda kada sam napokon na nogama, osjećam se potpuno prebijeno. Spuštam se do doka na jezeru Llanquihue. Nedjelja je i trgovine su uglavom zatvorene. No, restorani rade i vidim da se u Čileu i dalje cijeni obiteljski nedjeljni ručak. Restorani su puni. Pune su i ulice šetača. Kao i obala jezera. Uz jezero jedni šeću, drugi sjede na drvenim klupama i uživaju u nedjeljnom suncu, treći unajmljuju kanue i odlučuju se otisnuti dalje od obale. Oni najhrabriji bacaju se u vodu. Iako voda nije topla, jezero Llanquihue mora biti slično Nahuel Huapiju kod Barilochea. Ja ovaj put preskačem kupanje i na doku hvatam ad-hoc poludnevnu ekskurziju po okolici Puerto Varasa. Nisam imao ništa u planu. Ali kada sam već tu, zašto ne i maknuti se malo u okolnu prirodu?
U kombiju neidentificirane turističke agencije ukupno nas je osam - sedam Čileanaca i ja. Neidentificirane jer nisam vidio nikakvu tablu, dobio nikakav račun s imenom agencijem, već me jednostavno na doku zaskočio tip s planom okolice i ponudio izlet. Plaća se na kraju pa je vjerovatnost nekakve prevare minimalna, ako ne i nepostojeća.
Kombi okružuje jezero Llanquihue. Prolazi uz plaže koje su u ovu sunčanu nedjelju pune kupača. Llanquihue je sa svojih 860 četvornih kilometara površine drugo najveće jezero u Čileu. Veće je samo obližnje jezero General Carrera koje Čile dijeli s Argentinom, a koje je s one strane granice poznato kao jezero Buenos Aires. A onda se polako udaljavamo od jezera i ulazimo u unutrašnjost prema brežuljcima ispresijecani šumama. S obzirom da su ovaj dio Čilea krajem 19. i početkom 20. stoljeća naselili Nijemci, njemačke tradicije su još uvijek vidljive. U arhitekturi drvenih koliba koje su smještene uz cestu i u kojima su uglavnom restorani i prenočišta. U hrani jer na tablama uz cestu oglašavaju se 'kuchen', 'strudel' i 'wurst', između ostalog. U odjeći jer kroz prozor kombija na terasama mnogih restorana vidim konobare i konobarice u tipično njemačkoj odjeći.
"Ovo su potomci Nijemaca, ali nitko od njih ne govori više njemački.", zaključuje priču Juan, koji je istovremeno i vodič i vozač. I za razliku od onog iz Pali Aikea, informativan je i zabavan. Čak nije loš.
Ekonomska snaga ovih prostora leži danas na tri grane. Prva je stočarstvo - ovce, krave, ljame i nojevi uzgajaju se na ovim zelenim pašnjacima. Druga je poljoprivreda - uz puno kišnih dana u godini, na plodnoj vulkanskoj zemlji uspijeva krumpir, repa, kukuruz, pšenica, a uzgaja se i hmelj za pivo jer ipak ovdje žive Nijemci. Treća grana je turizam koji se počeo razvijati u posljednjih desetak godina i mnogi se upuštaju u izgradnju koliba za turiste. Uz cestu nebrojeno puta vidim natpise 'cabanas' (kolibe).
Cesta se potom zavojito, na dijelovima i serpentinasto, penje na vulkan. Isprva su guste i zelene šume koje svojim granama nad cestom stvaraju lukove i ugodan hlad. Zatim šume ekspresno nestaju i tlo je prekriveno grmovima, da bi naposljetku krajolikom sve više počeo dominirati crni vulkanski pijesak i crno vulkansko kamenje. Naposljetku je crnilo svuda oko nas i vegetacije skoro da i nema. Tek pokoje žuto cvijeće uspijeva na ovom grubom terenu i kontrastira crnilu. Kombi se zaustavlja na 1230 metara nadmorske visine. Do vrha vulkana ima još toliko. Na ovoj visini na kojoj se nalazimo nema još ni snijega. Nakon završetka zime on se povlači prema vrhu. Zimi je pak, od svibnja do listopada, ovdje skijaški centar Osorno s dvije trosedežnice i jednim baby liftom. Ukupno ima deset staza i mora biti ludo skijati po vulkanu. Ovako ljeti ima nešto tužno, nostalgično u zatvorenim skijalištma.
Vrijeme je na vulkanu nepredvidljivo. Čas je sunčano i već na visini od 1230 metara toliko žari da imam osjećaj kao da mi netko vrućom peglom prelazi po koži. Koju sekundu kasnije, sunce prekriju oblaci koji se spuštaju toliko nisko da osjećaš vlagu koja ugodno hladi opečenu kožu. A onda opet sunce pa oblaci i tako bez prestanka.
Spuštamo se u dolinu prema jezeru Svih svetih (Todos los Santos). Ovdje se vulkan vidi s druge strane i također poput stražara stražari nad jezerom. Voda je zelenkaste boje zbog minerala. Nekoliko brodica privezano je uz obalu i nasukano na plaži. Na obali je i skupocjeni hotel i nekoliko koliba. Promatram sve to i ne mogu ne pomisliti kako vrlo brzo sve to može nestati. Jer vulkan Osorno je još uvijek aktivni vulkan. Zapravo je najaktivniji vulkan u južnim čileanskim Andama. I iako je posljednji put eruptirao davne 1869. godine, to ne znači da se ne može probuditi svakog trena. Sjetimo se samo Puyehuea...
Sva voda iz jezera Todos los Santos završava u rijeci Petrohue koja je urezala svoj tok u stvrdnutu lavu i nekoliko kilometara nizvodno stvara istoimene slapove. Voda se tu silovito prelijeva preko crnih vulkanskih stijena, ljudi svršavaju pred prizorom, a ja zaključujem da niti jedna osoba iz ove mase pred slapovima Petrohue nije vidjela puno svijeta. Jer da su vidjeli Iguazu, Niagaru, Victoriju ili samo naše Plitvice, rekli bi ono što ću reći sada ja: zgodno je, ali prenapuhano. Idemo dalje.
UKUPNO NAPRAVLJENIH OVERLAND KILOMETARA DO DANAS - 9230 (Asuncion-Punta Arenas) + 188