Duha ovu noć nisam vidio. Jebiga valjda se umorio. Ili otišao nekome drugome u posjetu. A baš sam se bio pripremio. Umjesto duha dobio sam cjelonoćnu diskoglazbu iz obližnjeg diskokluba.
Novi dan na čileanskom jugu osvanuo je s plavim nebom, bez ijednog oblaka, suncem na nebu i ni tračka vjetra. Zbog same činjenice da vjetra nema, vrlo je ugodno vani. I more je posve mirno pa se dvosatna plovidba na Crux Australisu iz Punta Arenasa za Porvenir doima poput lebdenja na morskoj površini.
Porvenir je najveći grad na čileanskoj strani Ognjene zemlje, ako se uopće može i nazvati gradom. Peti je najjužniji grad na Zemlji. Službeno broji 5,465 stanovnika, ali jedino na trajektnom pristaništu primjećujem veću skupinu ljudi. Kasnije u Porveniru ulice su puste i tek poneki samotnjak prošeta njegovim ulicama.
"Ne brini. Već su te primijetili i proširili vijest od kuće do kuće. Promatraju kroz prozor i često možeš vidjeti samo lagano pomicanje zavjese. To je porvenirski način.", reći će mi kasnije Marcela, mama moje drage prijateljice i kolegice Claudije koja se prije nekoliko godina s obitelji preselila u Hrvatsku.
Ognjena zemlja (Tierra del Fuego) je otok. Malo ljudi to zna. Priznajem ni ja sam nisam to znao dok nisam počeo istraživati za ovo putovanje. Magellanovim tjesnacem odvojen je od južnoameričkog kopna. Ukupna mu je površina oko 48,000 četvorna kilometra, što znači da je otok malo manji od Hrvatske. Ognjena zemlja najveći je otok Južne Amerike. No, slabo je naseljen pa čileanskih oko 60% otoka (preostalih oko 40% pripada Argentini) broji svega sedam tisuća stanovnika. S obzirom da od tih sedam tisuća stanovnika njih 5,465 živi u Porveniru, lako se dolazi do zaključka. Ognjena zemlja jedno je od najpustijih prostranstava na Zemlji.
Prvi stanovnici ovih prostora bili su Selknam (Ona), Hush i Yaghan Indijanci, lovci i sakupljači plodova. Njihova se odjeća sastojala od krzna guanaca i bila je vrlo oskudna pa da bi preživjeli duge i hladne zime, domoroci su se grijali uz velike vatre. Vatri je zimi bilo toliko da kada je Ferdinand Magellan 1520. godine prolazio tjesnacem, koji je kasnije prozvan njegovim imenom, učinilo mu se kao da zemlja gori. I prozvao ju je Ognjenom zemljom. Sve do 19. stoljeća, a posebice kraja tog stoljeća i početka 20., europskih doseljenika ovdje uopće nije bilo. No, tada je u Ognjenoj zemlji pronađeno zlato. Doduše, u malim količinama. Ali dovoljno da i jug Južne Amerike potrese zlatna groznica. Na stotine prvenstveno Hrvata doseljava se na otok u potrazi za boljim životom od onog kojeg su napustili u tadašnjoj Austro-Ugarskoj. Većina je došla s otoka Brača, a onih malo koji nisu bili s Brača, došli su s nekog drugog obližnjeg dalmatinskog otoka. Niti jedan se od njih nije obogatio od zlata. No, ubrzo će ti doseljenici uvidjeti prednosti prostranih pašnjaka s obilnom količinom trave i počet će se baviti stočarstvom, u prvom redu ovčarstvom. I to je bilo ono što je uzdiglo Hrvate u Ognjenoj zemlji i pružilo im bolji život. U potrazi za ribom, ali i poslom na ovčarskim estancijama (rančevima), na otok se doseljavaju i ljudi s Chiloea, otoka u sjevernoj čileanskoj Patagoniji. Današnje stanovništvo Porvenira i Ognjene zemlje ima hrvatske i čilotske korijene. Ali da budemo jasni, mješanja između ove dvije skupine skoro da kroz povijest i nije bilo. Sredinom 20. stoljeća u sjevernom dijelu Ognjene zemlje, oko Pozo Manantiales, pronađena je i nafta, što je dalo također poticaj doseljavanju. No, danas nema više ni zlata ni nafte, ali ovce su još uvijek tu. I u velikom broju. Na svakog stanovnika Ognjene zemlje dolazi nekoliko tisuća ovaca.
A domoroci? Svi su pomrli, uglavnom od bolesti koje su donijeli došljaci, a na koje Indijanci nisu bili imuni.
U Porveniru kuće su šarenih boja. Kada bi se sve te boje stavile jedna do druge, vjerovatno bi se dobio čitav dugin spektar. Najčešće su prizemnice, a one bogatije i jednokatnice. Ove druge uglavnom su pripadale Hrvatima i neke izgledaju poput pravih vila na starinski način. Sve, i male i velike, obložene su limenim pločama, kao zaštita od vjetra, kiše i snijega, kojih u Ognjenoj zemlji ima u izobilju. Taj je šareni lim zaštitni znak Porvenira, ali za razliku od mnogih drugih gradova koje sam posjetio na svojim putovanjima gdje lim izgleda nakaradno, porvenirski lim daje gradu pintoresknost.
Jedna od glavnih ulica Porvenira je Calle Croacia i tu se nalazi većina starih hrvatskih kuća. Malo niže, uz obalu, nalijećem na restoran Club Croata. Ulazim u potrazi za hrvatskom kuhinjom nakon četrdeset dana puta. Konobarica u kasnim tridesetima daje mi jelovnik. Na jelovniku je riba i plodovi mora na razne načine, meso, tjestenine... Ali ne vidim ništa tipično hrvatsko.
"Imate li nešto pravo hrvatsko?", pitam konobaricu.
"Lo siento senor. No hay.". Nema ništa.
Pogled mi se vraća natrag na jelovnik jer sam pomislio da sam ja nešto zabrijao. Ali ne. Na vrhu svake stranice jelovnika hrvatski je grb i natpis 'Club Croata'. Ali jebeš ti hrvatski restoran na kraju svijeta bez hrvatske kuhinje. To mogu samo Hrvati. Otvoriti restoran s hrvatskim imenom, a nuditi samo međunarodnu kuhinju. Naručujem komad krave na žaru. U hrvatskom restoranu. Iako je danas Hrvata u samom Porveniru malo, skoro da ih i nema, i većina stanovnika hrvatskih korijena žive razasuti po mnogobrojnim estancijama, ovo im ne opraštam.
Noć provodim u jednom od tri hotela u Porveniru. Hotel Rosas nekada je bila kuća Miličevića, a posljednjih nekoliko desetaka godina je hotel sa super ljubaznim osobljem i najkraćim plahtama koje sam ikada vidio. Jedva da idu od ruba do ruba kreveta. Nisam ni legao, a u krevetu mi je već pravi kupus.
Sljedeće jutro po mene dolazi Marcela. Rođena Porvenirka, nema ni kapi hrvatske krvi, ali kaže da se osjeća hrvatskije od mnogih pravih Hrvata u Ognjenoj zemlji. Udata je za Hrvata, Renea Miličevića, čiji se otac s Brača u Ognjenu zemlju doselio početkom 20. stoljeća. Oboje skoro svako ljeto posljednjih par godina provode u Hrvatskoj gdje im živi jedna od kćeri, Claudia, moja dobra prijateljica i kolegica, s mužem i djecom. Prije sedam, osam godina došli su u Hrvatsku obići pradomovinu, naučiti malo hrvatskog jezika, a na kraju su ostali živjeti u Splitu. Svi ostali Miličevići ostali su u Čileu.
Miličevići su me pozvali na svoju estanciju ili ranč. Nalazi se 120 kilometara od Porvenira, usred ničega. Po Ognjenoj zemlji jako je malo javnog prijevoza i imati auto ovdje je neophodno potrebno. I po mogućnosti da je terenac jer su ceste neasfaltirane. Ma svi se ovdje voze u terencima.
Umjesto da idemo direktno prema estanciji, Marcela mi želi pokazati otok pa idemo okolo naokolo. Ja se ne žalim. Sjeverni dio otoka je prava stepa. Pustoš. Ravnica. Malo vegetacije. Još manje žive duše. Središnji dio su nepregledni pašnjaci i kada čovjek to vidi, odmah razumije zašto se većina stanovnika Ognjene zemlje okrenula prema stočarstvu. Tu se mimoilazimo s ovcama i guanacosima, onim životinjama nalik na ljame, ali toliko brzima, skakutavima i okretnima poput atleta. Mimoilazimo se i s južnjačkim gauchosima na konjima, ali za razliku od svoji sjevernih kolega, ovi s juga malo rade s kravama, a više s ovcama. I onda idilu prekine povremeno prašina koju je podignuo neki argentinski kamion na putu iz ili prema Ushuaiji, najvećem mjestu u argentinskom dijelu Ognjene zemlje. Argentinska Ognjena zemlja odvojena je čileanskim teritorijem od argentinskog kontinenta i sav se promet odvija preko Čilea. Da bi se primjerice došlo kopnom od Buenos Airesa do Ushuaije potrebno je u jednom trenutku izaći iz Argentine i ući u Čile da bi se izašlo iz njega i ponovno ušlo u Argentinu. Nešto nalik na naš neumski koridor, samo što za Argentince put kroz Čile traje puno puno dulje. Granica između Čilea i Argentine u Ognjenoj zemlji ustanovljena je 1881. godine. No, krajem 1978. godine dvije su se zemlje skoro zaratile zbog par nenasaljenih, ali zbog blizine Antarktike strateški važnih, otočića uz Ognjenu zemlju. U strahu od argentinske invazije Čileanci su uz granicu postavili mine. Svi na svijetu znaju za mine u Kambodži, Bosni i Hercegovini i nažalost Hrvatskoj. Malo ih zna da na samom jugu Južne Amerike, na granici Čilea i Argentine, postoji minsko polje. Preko trideset godina kasnije teren se još uvijek čisti. Čile i Argentina na kraju se nisu nikada zaratile, stvar je riješio papa Ivan Pavao II u korist Čilea, ali ti svjedoci mogućeg rata još uvijek tu.
Južni dio Ognjene zemlje su šume. Guste zelene šume. Drveće svojim granama stvara lukove iznad neasfaltirane, prašnjave i zavojite ceste. Da mi ovo nisu pokazali, nikada ne bih vjerovao da i ovo postoji u Ognjenoj zemlji. Veliki je to pejzažni kontrast između sjevera i juga otoka. Gledam na gps. Pokazuje 53 stupnjeva, 46 minuta i 10 sekundi južne zemljopisne širine. Ovo je najjužnija točka na Zemlji do koje sam došao u svom životu.
Miličevići su vlasnici estancije La Florida, smještene na brežuljku u zaljevu Bahia Inutil, s pogledom na more. Na južnom obzoru vidi se veliki otok Dawson, nekada otok kaznionica poput Alcatraza, a danas, uz iznimku nekoliko stacioniranih čileanskih vojnika, nenaseljeni otok. Nakon vojnog udara 1973. godine Pinochetov je režim na Dawson poslao članove svrgnute vlade i druge političke neistomišljenike. Zbog hladne klime i izoliranosti bilo je nemoguće pobjeći s otoka i na njemu je bilo zatvoreno oko četiristo ljudi koji su bili izloženi torturi, teškim uvjetima života i brutalnom prisilnom radu. Mnogi su na kraju skončali strijeljanjem, a preživjeli su 1974. godine prebačeni u druge zatvore po Čileu. Kasnije će ti politički zatvorenici odigrati važnu ulogu pri povratku demokracije u Čile.
Na vrhovima u daljini još uvijek se bijeli snijeg. Tamo počinje carstvo snijega i leda koje se proteže do Antarktike. Između Ognjene zemlje i Antarktike na tisuće je otoka, otočića i hridi, svi odreda nenaseljeni.
Sljedećih nekoliko dana vrijeme u Ognjenoj zemlji vrlo je hirovito. Čas je toplo i sunčano, čas oblačno i kišno, čas puše hladan vjetar koji ti prodire do kostiju, čas je posve mirno. Čak u jednom danu mogu se ovdje promijeniti četiri godišnja doba. Ja uživam u miru estancijskog života. Čitam Luisa Sepulvedu, njegov "Patagonia Express", pišem, promatram... Ponekad s don Reneom odlazim na polje gdje je u siječnju vrijeme velikog striganja ovaca. Rene ih ima četrnaest do petnaest tisuća raspoređenih na nekoliko parcela po otoku. Živi od ovaca. Šezdeset posto dobiti donosi mu meso janjaca (koje je za razliku od argentinskog puno ukusnije, ali ni približno onako ukusno poput naših otočnih janjaca), a četrdeset posto vuna. Iako je cijena vune pala u posljednjih dvadesetak godina, još uvijek se isplati. Nakon što strigači nevjerovatnom brzinom ostrižu ovcu (i za to dobiju vrlo pristojne pare - u jednom danu kroz ruke svakog prođe oko dvjesto ovaca i pritom zaradi oko stotinu dolara), vuna se vakumira i potom šalje u Punta Arenas gdje se još dodatno vakumira i pakira u kontejnere. Ti se kontejneri zatim morskim putem šalju najčešće u Kinu. I onda se natrag u Čile uvozi gotov proizvod s etiketom 'Made in China'... Da, dobro nas Kinezi sve prcaju...
UKUPNO NAPRAVLJENIH OVERLAND KILOMETARA DO DANAS - 8809