Pregled posta

Moj brat Miro

Prvo sam bila ja pa onda je, nakon dvije godine stigao Željko i na kraju nakon skoro pune tri godine Miro, naš najmlađi brat. Od toga vremena bili smo nerazdvojni u našim mislima iako su nam se već na skoro samom početku putevi granali u različitim pravcima.

Ja sam već skoro od rođenja bila "bakino " najdraže i pošto je tata radio na terenu ( u tim posljeratnim godinama neka su zanimanja bila raspoređivana po dekretu) a mama, naravno nije mogla bez njega (bila je tako mlada, još ni punoljetna) ja sam ostala kod bake i nikada se nisam više od nje razdvojila. Bila sam joj "jedna i jedina" a kad je ujak nakon razvoda šezdesetih godina ostao sam sa kćerkom, pomoć koja je bila zatražena od njega bila je uslovljena i sa mnom. Tako smo postali pačvork obitelj: jedna mama, dvije bake, jedan tata, jedan ujak, dvije unuke, jedna kćerka, jedna sestrična i dvije rodice, ustvari kao dvije sestre (u stvarnosti smo bili samo nas četvoro: baka, ujak, moja rodica Zrinka i ja, ali iako tako nasumice "nabacani" bili smo složni i sretni). Tako je i ostalo sve do bakine smrti a zatim i ujakove ženidbe sedamdesetih, ali tada smo već bile formirani ljudi. Taj dio života je ostavio veliki uticaj na mene i moje ponašanje poslije iako nisam bila posebno primjerna učenica posebno ne u vremenu kada je počeo pubertet i koji se "potrefio"sa ludim šezdesetim. Ali ujakov strogi odgoj i bakino naručje napravili su od mene, kada sad tako posmatram, dobrog čovjeka: pomalo kruta ponekad, ali uvijek puna razumjevanja za druge i spremna pomoći.

Za razliku od mene, Željko, drugo dijete, "muško", bio je mezimac tatine obitelji. U to vrijeme mama i tata su već imali stalno mjesto boravka i njegovo djetinjstvo je prolazilo bez problema. Bio je primjeran učenik, ljeta je provodio kod babe Kate u Varešu i bio je dijete koje se samo poželjeti može. U to vrijeme govorio je da želi da bude inžinjer i gradi lokomative i bokale; lokomotive da što prije stigne do babe u Vareš ali zašto bokale nikada nisam saznala. Jedini veliki "ispad" je imao kada je na moj nagovor, sa mojim društvom krenuo autostopom na more. To je za mamu i tatu bila "zločestoća" ali, ustvari, osim činjenice da se uputio sa par mladića u nepoznato, sve je to bila bezazlena avantura o kojoj se ponekad i dandanas podsjetimo sa osmjehom. Željko je završio ekonomski fakultet, odslužio JNA, oženio svoju prvu ljubav, dobio četiri kćerke, koje ga neizmjerno vole i živi relativno mirnim životom direktora jedne firme, muža, oca i djeda. Naravno ovo "mirnim životom" znači samo da mu život protiče po uobičajenim pravilima ali miran sigurno nije obzirom na njegovo radno mjesto i mnogobrojnu obitelj.

Miro, najmlađi bio je ljubimac obitelji. Rođen je 13. decembra, na svetu Luciju i baka je ponekada govorila da je trebao dobiti ime Lucifer, po đavlu, jer je bio razmaženo dijete, puno vragoluka. Sa šest godina je skakao sa krova sa kišobranom da vidi da li isti može da zamjeni padobran i naravno, slomio nogu. Sjećam ga se da nije mogao ni tada da miruje i njegov gips su krasili svakakvi natpisi i crteži koji su bili nanošeni kako je ko došao da ga posjeti.
Sa osamnaest je položio vozački i dobio auto za rođendan (koje dijete je u to vrijeme jos dobilo za rodjendan auto?) ali zato je škola bila na posljednjem mjestu. Na pitanje zašto ne uči odgovarao je iskreno: ne volim da učim. Tata ga je zaposlio na ujkin nagovor, čiji je savjet bio motiviran time da će kad bude shvatio kako je teško raditi, početi da ozbiljnije shvata školu. Naprotiv, radio je i bio vrijedan, svaki ga je zanat zanimao i naučio ga je bez škole: radio je kod Rude kao automehaničar, kod Omera kao mesar a povremeno se bavio i renoviranjem stanova. Imao je prodavnicu mješovite robe i restoran "Bistua Nova" u kojem je sam kuvao.

Ali nije nikada našao mir, uvijek je tražio neke nove izazove pa je, kada je počeo rat u Bosni došao u Njemačku, zajedno sa ženom i sinom. I tada je počelo da ide sve naopako: žena je umrla od raka sa 36 godina, ostao je sam sa Dinkom koji je imao tek dvanaest godina i koji je bio pred pubertetom. Posao na radnom mjestu i kod kuće, hladan šporet i gladan pubertetlija, koji je imao njegov gen "ne volim da učim" učinili su da počinje da posustaje i da mu neke stvari izmiču kontroli. Prvo Dinko, koji je prije vremena pokupio prnje i vratio se u Bosnu amidži, koji je obećao posao i još mnogo toga a ustvari to je trajalo samo dok mu je izmamio potpis da se odriče maminog naslijeđa. Zauzvrat omogućio mu je da se druži s njegovim sinovima koji su već duboko zagrezli u drogu i došli u sukob sa zakonom. Tako se Dinko izmakao kontroli a Miro, kao i svaki otac tješio se biće bolje, radio dalje da bi nadoknadio ono što je bilo prodano da bi se kupila droga.

I razbolio se. Postao sve tiši, slušao loše priče o svom sinu i šutio. A ljudi koji su i sami imali djecu nisu mogli da shvate: dijete se voli za čitav život, bilo da postane doktor nauka ili završi u zatvoru. To mi nikada nije bilo jasno jer ja sam ga shvatala iako nisam imala vlastitu djecu. I on je to znao pa smo često imali duge razgovore dok je boravio ovdje kod mene da na "crno" zaradi i kupi po ko zna koji put namještaj koji je za to vrijeme bio prodan za pošast. I pomagala sam koliko sam mogla riječima, novcem, savjetima. I Željko se uključio kad on više nije mogao da dolazi jer je srce bilo sve slabije a mirovina mala. Obilazio ga je svaki tjedan, donosio nekad ovo nekad ono ali najvažnije davao mu je osjećaj da nije sam i da nikada neće to biti. U to vrijeme je i Dinko prošao užas odvikavanja u bolnici i trebao u komunu ali se nije mogao odlučiti. Uradio je "posao" napola ali ga je uradio i zasada još nije pokleknuo.

A Miro? Onako tiho kako je u posljednje vrijeme živio ili bolje reći "životario" tako je polako počeo da odustaje od sebe. Nije mogao više. U posljednjem razgovoru koji smo vodili rekao mi je "Znam da bih trebao još da živim ali ne mogu više, previše se mučim i želim da se sve završi.
I završilo se. Osmog januara u trinaest sati i dvadeset minuta. Prije toga je razgovarao sa svima: sa Željkom, sa Dinkom i sa mnom i otišao. Predao se jer je fizička bol i patnja bila velika.
A sigurna sam da je pokušao da učini sve da završi svoj zadatak: da bude siguran da je njegov sin uspio. No to je nama ostavio u amanet. Nadam se da ćemo moći reći poslije: učinili smo sve za tebe Miro. Iako smo možda mogli da za tvog života provedemo više vremena s tobom, da razgovaramo više, da te posjećujemo ili pozivamo više, ali ko bi mislio da ćes nas tako brzo napustiti. Bio si najmlađi i ako postoji kakav red trebao si još da ostaneš. Ali niko ne zna naše puteve.
Jedno znam i mogu da ti obećam: Učinićemo sve da bi ti omogućili miran vječni san.
Volimo te i u našem sjećanju ćeš ostati još dugo...dugo...


Post je objavljen 15.01.2012. u 12:26 sati.