Kao što sam i pretpostavio ranije, uspon ujutro do autobusnog kolodvora težak je posao. Ruksak na leđima, torba na kotačima, koji mi baš u ovom slučaju i nisu od neke koristi s obzirom da ima stotinu stepenica do autobusa, i u deset minuta uspijevam se usvinjiti. I to upravo danas kada je preda mnom deset sati puta do Punta Arenasa. A da stvar bude još gora, putem po stepenicama put mi je prepriječila neka jadna džukela i ničim izazvana uhvatila me za potkoljenicu. Ostavila je lagan trag zuba. Ma odličan način za oprostiti se od Argentine.
Autobusne kompanije u južnoj Argentini pravi su monopolisti. Svaka drži par ruta i ne miješaju se jedna drugoj u posao. Takav monopol doveo je do toga da su autobusi u južnoj Argentini stari, smrdljivi i vrući. I vlasnike kompanija to ne zabrinjava uopće jer znaju da putnici druge opcije nemaju. Kvaliteta autobusa u južnoj Argentini na razini je onih u zemljama Trećeg svijeta. Između argentinskih autobusa na sjeveru, gdje monopol skoro da i ne postoji, i ovih na jugu jaz je ogroman. Nebo i zemlja. I tako postoji samo Cootra na ruti između El Calafatea i Puerto Natalesa u Čileu. Bus je star i prljav, klima ne radi, a još na autobusnom kolodvoru u El Calafateu neizdrživ smrad širi se iz zahoda u stražnjem dijelu autobusa. Taj neizdrživ smrad za svih gotovo pedeset putnika sljedećih pet sati mora biti izdrživ. Druge opcije nema.
Na jug, do četiri sata udaljene granice, bus gazi kroz patagonijsku stepu. Cesta je dvotračna, zavojita, ali općenito u dobrom stanju. Prometa je malo, a isto tako i naselja. Ma da i ima naselja, ili barem odmorišta uz cestu, i da se putnici počnu ozbiljno gušiti u smradu, ovaj bus ne bi stao. Staje tek na granici i svjež je zrak toliko ugodan i dobrodošao da putnici što više odugovlače s graničnim formalnostima ne bi li se još koji trenutak više zadržali vani. Kod granice patagonijsku stepu zamjenjuju brežuljci koji poput valova dominiraju krajolikom. Na jednom od tih brežuljaka, odmah nakon neuglednog gradića Rio Turbio, nalazi se jednostavna, jednokatna zidanica (uz nju sedežnica skijališta koje naravno nije u funkciji jer nema snijega u ovo doba godine) i ta jednostavna zidanica predstavlja argentinsku granicu. Prometa je previše za tako malu granicu, jedan je samo šalter za izlazak i ulazak u zemlju, ljudi se guraju. Tek nakon dvadesetak minuta, vozač autobusa povlači par veza i samo za nas iz smradobusa otvaraju dodatni šalter. Ajde, potrudio se.
Nakon vrha brežuljka i onda malo nizbrdo smjestila se čileanska granica. Malo je veća od argentinske, ali svejedno minijaturna, daleko od one argentinsko-čileanske kod Portilla u Andama koju sam prije šest godina dvaput prošao na putu između Santiaga i Mendoze. Ono se zove efikasna granica. Ovo se zove kokošinjac granica. A s obzirom da se u Čile ulazi, kontrola je toliko detaljna da provodimo skoro pa sat vremena samo na čileanskoj strani. Jednom napokon u Čileu, nizbrdo je dvadeset minuta do Puerto Natalesa i spasenja.
Ono što sam vidio od Puerto Natalesa ne ulijeva mi nikakvu želju da se uopće vratim u njega u budućnosti. Nekakav ćušpajz od jednokatnica, puste ulice, vjetar - ne izgleda nimalo primamljivo. Ljudi uostalom samo prođu kroz Natales kao odskočnu dasku za obližnji Nacionalni park Torres del Paine, ali s obzirom da je Paine još uvijek zatvoren, Natales rado preskačem. Zadržavam se čak punih deset minuta koliko mi je potrebno da prebacim stvari iz jednog u drugi bus. Nastavljam za Punta Arenas.
I dalje se nastavlja patagonijska stepa. Ali na putu za Arenas ona se sve više doima zauzdanom. Ograde parcela i ovce počinju sada sve više dominirati krajolikom. Dok je Argentina više okrenuta prema kravama, Čile, a posebice njegov jug, živi od ovaca. I kako bus, ovaj je puno komforniji jer je natjecanje na ovoj ruti dosta jako, ide sve više prema jugu i Arenasu, sve opasniji se oblaci nadvijaju nad čileanskom Patagonijom i naposljetku počinje kiša. Sve orkanskije puše i svako malo dobro protrese autobus. Čileanski jug, a posebice Punta Arenas, poznat je po jakim vjetrovima. Prozori autobusa sada su zamagljeni i moram ih brisati svojim rukavom ne bih li nešto vidio vani. Stvarno sam došao do kraja Zemlje.
Lijepo sam spavao u udobnom i toplom krevetu Hostela Keoken, jednom od najboljih na ovom putovanju, kada sam se odjednom probudio i pred sobom ugledao lice. Kako sam otvorio oči i ispustio jedan krik, lice se odmah raspršilo. Ok, može biti da sam sanjao. A može biti i da sam ugledao duha. Barem mi se tako to činilo u tom trenutku. Ujutro kada sam se napokon probudio, manje sam bio uvjeren u duha, a više u nekakav lud san. Ali ne zaboravljaju li se snovi jednom kada se probudiš?! I zašto sam ja uvjeren da sam nakon tog krika i lica koje se raspršilo pogledao na sat koji je pokazivao dva i pedeset?!
Ujutro sam odlučio vlasnicima hostela ništa ne spominjati svoje noćne (ne)fantazije. Izlazim van. Zrak je hladan. I dalje puše hladan vjetar da na sebe opet stavljam jaknu. Sisterka me preko telefona pita da li se kupam. Jesi ti luda, pitam ju. Ovdje je ledeno, kažem joj. Pa u Južnoj Americi je ljeto, kaže ona meni.
Stari meteorološki sat na puntaarenaškoj obali pokazuje devetnaest stupnjeva. Dodajmo tome faktor hladnog vjetra s Anda i zapravo je upola toliko. Bez obzira što je sunce visoko na nebu, ono uopće ne grije Punta Arenas. Ljudi su u debelim jaknama, a mnogi i s rukavicama i kapama. Nije ni čudo da je hladno i ljeti u ovome gradu od kojih 130,000 stanovnika. Punta Arenas je najjužniji grad na američkom kopnu. Svi ostali južniji gradovi poput Porvenira, Ushuaije ili Puerto Williamsa nalaze se na otocima. Uzmemo li u obzir sve gradove na svijetu s više od tisuću stanovnika, Punta Arenas je šesti najjužniji grad na svijetu. Od Antartike dijeli ga samo 1418.4 kilometara. To je otprilike kao od Zagreba do Pariza.
Punta Arenas je miran gradić i nikako ne otkriva da zapravo ima 130,000 stanovnika. Prvo, jer ljudi i automobila je malo na ulicama. Drugo, jer visoke zgrade su skoro pa nepostojeće u ovom gradu i većina su jednokatnice, a u stambenom dijelu grada i prizemnice, gdje su čitava naselja građena po istoj šabloni po uzoru na ona po Sjedinjenim Državama i Kanadi. U centru je nekoliko zanimljivih palača s kraja 19. i početka 20. stoljeća koje su građene po nalogu bogatih obitelji, u prvom redu Menendeza i Brauna. U njima se vidi svo bogatstvo i luksuz Punta Arenasa na promjeni stoljeća.
U centru grada je i ulica Croacia, a malo dalje spomenik hrvatskom imigrantu. Tu je također i hrvatski klub Hogar Croata s velikom šahovnicom iznad ulaza. Naime, prema posljednjem popisu stanovništva svaki četvrti Puntaarenašanin ima hrvatske korijene. No, to ne znači da u Punta Arenasu ima hrvatskog restorana. Moja potraga je završila neuspješno (ipak ja nisam Goran Milić) i na kraju ručam u čileanskom restoranu La Luna. Dvije su stvari koje ovi južnjaci vole: jedna je janjetina, druga je riba i morski plodovi. S obzirom da ću u Ognjenoj zemlji živjeti na janjetina (joj, baš mi je loše), odlučujem se za ribu. Naručujem vrlo traženo jelo - chupe od morskih plodova. Riječ je o kombinaciji morskih plodova poput dagnji, liganja i centolle (rakova okusa sličnog jastogu) dobro prekrivenih parmezanom i zapečenih u pećnici u zemljanoj posudi. Za polizati prste. A onda da se ubiju malo te kalorije, dižem se do vidikovca s pogledom na grad. Niske kućice, malo dalje glavni trg kojeg je lako pozicionirati zbog bijelo-žuto-plavog tornja katedrale, još dalje luka, zatim zapijenjeno more i nekoliko kargo brodova u Magellanovom tjesnacu i konačno, daleko na horizontu, kopno otoka Ognjena zemlja.
Magellanov tjesnac dijeli južnoameričko kopno od Ognjene zemlje i najkraća je južna ruta između Atlantika i Pacifika. No, ovaj se tjesnac oduvijek smatrao opasnim, zbog jakih vjetrova, morskih struja i male širine. Prvi je kroz tjesnac prošao Ferdinand Magellan 1520. godine u svojoj potrazi za zapadnim putem do Otoka začina. Kako je u tjesnac uplovio na dan Svih svetih, nazvao ga je Tjesnacem Svih Svetih. Tek je kasnije španjolski kralj u sjećanje na Ferdinanda Magellana nazvao tjesnac njegovim imenom. Čile je ovaj tjesnac uzeo u svoj posjed tek 1843. godine. Dotad sve južnije i zapadnije od njega bila je ničija zemlja. Magallanov tjesnac predstavljao je južnu granicu civilizacije. Danas južni Čile s Punta Arenasom, Ognjenom zemljom i otokom Navarinom te čitavim nizom drugih nenaseljenih otoka, otočića i hridi prema Antarktici čini najjužniju čileansku pokrajinu - Magallanes y Antarctica chilena. Lijepo zvuči.
U pet popodne u luci se ukrcavam na stari trajekt Melinku. Ovaj je trajekt nekada vozio između Punta Arenasa i Porvenira, a kad je odradio svoje, odlučili su da odradi još malo. Prenamijenili su ga u turističke svrhe i poslali ga prema otoku Magdalena. Dovoljno je reći da je Melinka sagrađena na Floridi 1965. godine. S valovima trajekt se njiše, ali manje od očekivanog s obzirom na svoju dob i krhki izgled. Iako sam ponovno pripremljen za najgore, vrećica za povraćanje nasreću ostaje neiskorištena. Samim time znači da nije tako loše.
Voda u tjesnacu, osim što je valovita, jednolično je tamnozeleno-siva. Metalna. Ne vidi se dno. Ne vide se ribe. Nema ptice na njegovoj površini. Mrtvilo.
Isla Magdalena smještena je 32 kilometara sjeveroistočno od Punta Arenasa u Magellanovom tjesnacu. Vožnja do nje traje čak dva sata i petnaest minuta. Ne može Melinka brže. Otok je prekriven niskom travom, opaljeno žute boje, i nema niti jednog grma ili stabla. Ali zato ima stari svjetionik i na tisuće magellanskih pingvina. Zapravo ih je ukupno preko 69,000 parova. Jer pingvini su monogamni, žive u parovima do svoje smrti. Ovi na Magdaleni se u studenom spuštaju iz Brazila. Prvo dolaze mužjaci, a petnaestak dana kasnije i ženke. Ubrzo nesu jedno do dva jaja (pingvini su ptičurine, ako niste znali) i o mladima se brinu oba roditelja. Dok jedan traži hranu, drugi je uvijek kod gnijezda. Na otoku su tri generacije pingvina: stare krame, mladi u naponu snage i bebe. Ovi posljednji nisu crno-bijeli, već sivi i izgledaju poput plišanih igračaka. U ožujku se vraćaju prema Brazilu. Neki otiđu prema Pacifiku.
Bruce Chatwin u svojoj knjizi spominje da su pingvini i albatrosi posljednje ptice na svijetu koje bi ubio. Slažem se s njim. Donosi i priču o engleskom brodu Desire, grdosiji od 120 tona, koja se polako vraćala kući s južnih mora. Upravo je bila počela južna zima 1592. i mornari su se smrzavali od hladnoće. Nestalo je hrane. Situacija je bila alarmantna. Kapetan Davis je je naredio pravac Puerto Deseado, na današnjoj atlantskoj obali argentinske Patagonije. Malo južnije od Luke žudnje (Puerto Deseado) naišli su na Otok pingvina (kasnije će se pokazati da je to bio čitav arhipelag i Davis je slučajno otkrio Falklandske otoke). Mornari su tada pobili oko dvadeset tisuća ovih crno-bijelih stvorenja. Nisu imali prirodnih neprijatelja i stoga su bili posve bez straha pred ljudima. Davis je naredio da se pingvini osuše i usole. Nekoliko mjeseci kasnije, na putu za Englesku, negdje na Atlantiku iznad ekvatora, pobunili su se ti osušeni i usoljeni pingvini. Svaki od njih je u sebi skrivao crva koji se probudio i počeo jesti sve, osim željeza: drvo, odjeću, kožu, čak i ljudsko meso... Koliko god crva da su ubili, oni bi se dvostruko umnožili. Naposljetku je od prvotnih sedamdeset i šest ljudi na brodu preživjelo samo njih petnaest, uključujući i Davisa. Osveta je bila učinkovita. Pa se ti sad zamjeri pingvinima!
UKUPNO NAPRAVLJENIH OVERLAND KILOMETARA DO DANAS - 8287