Danas mi je postavljeno pitanje: " Zasto pises?". Moram priznati da nisam odmah imao odgovor na to, ali sam nakon kratkog razmisljanja shvatio da je to stvar koja me jednostavno olaksava, cini slobodnim, jednostavno mi prazni glavu, sva opterecenja prenesem na papir i poprilicno mi uspjeva. No, onda sam ipak sebi uzeo malo vise vremena da malo reflektiram o tom pitanju. Trajalo je to sve od sada, kada upravo pisem post i trazim prave rijeci kako to da opisem. Mislim da je to sve krenulo prije nekih 10 godina, bio sam osnovna skola i puno ideja i zelja. Toliko sam toga htio i zelio, ali zbog kolicine zelja i straha da cu ih zaboraviti, uzeo sam jednostavno komad papira i zapisao ih. Na moju veliku zalost, nemam vise te komade papira, jer bi ih sada rado procitao, ali imam uspomene, bar nesto. Onda smo trebali da pisemo eseje, na razno razne teme i kod mene je to uvijek izgledalo tako, da mi bas nijedna tema nije pasala, pa sam znao po 20 do 30 min da gledam u teme i mislim u sebi koja je najlaksa, pa sam u ostalih 10tak minuta pisao svoje sastave. S vremenom je to preslo u trazenje najzahtjevnije teme, ali sam za to odvajao samo 5 minuta. Pretezito sam dobijao petice iz istih, ali sam zato dobijao lose ocjene iz domaceg rada ili lektire ako mi je knjiga bila preglupa, sto i objasnjava zasto nisam imao 5.0. Ali se jos uvijek dobro sjecam kako u prvom razredu srednje skole nisam dobio iz obe pismene zadace bolju ocjenu od dvice. Ja koji je uvijek bio cvrsto ubjedjen u to da zna da koristi rijeci, je dobio dvice samo zato sto je bilo sta napisao. Pokraj ocjena je uvijek pisalo: "Nisam zadovoljna tvojim radom i promasio si temu", to se jednostavno svodi na to da me je profesorica, blago receno mrzila. Tada sam krenuo s intenzivnim pisanjem, tada sam znao sate provoditi s komadom papira ispred sebe ili sjeduci ispred PC-a, tada sam sav bijes, frustraciju, mrznju, ljubav, zelje, jednostavno sve pisao, samo da se vise ne nalazi u mojoj glavi i da napravi mjesta za nove frustracije, zelje, mrznje...
U pocetku sam pisao samo radi sebe i eventualno radi ocjene i sve su profesorice htjele uvijek da procitam svoje eseje, sto naravno nisam volio. Obozavao sam pisati, obozavam jos uvijek, ali me je uvijek bilo u jednu ruku sramota svih tih radova, volio sam da drugi procitaju to i komentiraju, ali nisam nikada volio da ljudi to povezuju sa mnom. Jer ljudi mene ne vide kao osobu koja pise, koja ima potrebu i zelju za tim, pretezito me vide drugacije. Sto je uvijek rezultiralo da i prije nego sto citaju vec misle svasta nesto i na kraju je pretezito s muskima izgledalo tako da sam ja bio glupi kreten koji je "Picka". To naravno nisam volio, mislim, tko uopce voli da ga se naziva "Pickom"? Tako da sam poceo da pisem s psojdonimom, koji u nikojem slucaju nema veze sa mojim pravim imenom ili identitetom, kada pisem nisam vise ja "JA", vec sam ja Fynn. Rezultat tome je da mogu da pisem sve sto mi je na dusi, sve sto mi stisce srce, sve sto mi muci mozak, bas sve mogu da napisem, bez da itko stvori neko misljenje o meni. Upravo radi toga, zato sto mogu da ja budem ja, muska osoba koja ima osjecaje i voli da ih pokazuje, ali ga je strah, koji pati, ali i zna biti sretan, radi toga, "JA" pisem, radi toga...
Post je objavljen 14.01.2012. u 02:11 sati.