Promatram Vas mlada damo dok
sjedite tako sama prekriženih nogu, što
zahvalih dragom Bogu, jer o Vama kruži
fama pakosni i zlobni da ste i da Vaše
crne oči svake druge noći mijenjaju
muškarce. Da Vas jutrom jedan budi
za doručkom već je drugi, a za ručak
tu je treći, za na večer jedan osta;
svatko će Vam jasno reći i za ovo
što se znade zar Vam ipak nije dosta.
I taj šešir neobična kova baš zamalo,
kao pjesma ova pokriva Vam lice, boje
kao cvijet na vašem stolu što pred Vama
stoji, haljina pa torba, cipele i ruž za usne,
sve u istoj boji dok gasite nježno rukom tko
zna "Ronhil" koji, netko tko Vas ne zna prije
što upozna, " En passant " će reći " Prava
mlada dama", jadna ona, uvijek tako sama;
ali kada sazna, pored Vas će proći,
razmišljajući tko je sljedeći te noći.
I dok razmišljam o tome kako život prolazi
ovako, tiho i polako baš nimalo lako, a zub
vremena počinje da grize, sjetim se mladosti
i poželim reprize i sve one mlade lude dane,
kad uz pjesmu, vino tu na uglu u bifeu tete Ane
nisamo znali stati, kad nas sitni ispraćali sati,
a onda se zbilja vrati i dok ozonsko nas sunce
grije a pomislim samo za čas, da smo nekad
sastali se prije; jučer, danas, poslije podne, oko
četiri sata, možda bih izašao i ja kroz Vaša vrata.
Trpimir Burić - Goranski
Post je objavljen 12.01.2012. u 18:48 sati.