Otisao sam, svjestan da je jedna epoha moga zivota zavrsena, otisao sam daleko, koliko je god moglo dalje u nadi da ce biti dovoljno. Ali ne, shvatam da geografska daljina nije dovoljna za osjecaje, tocnije da i nije bitna vec je bitnije osjecaje preusmjeriti, ne znam kako, ali mislim da je tu rjesenje. Pokusavam to vec mjesecima, ako ne vec i godinama da ucinim, ali nikako da uspijem u toj namjeri. Jos uvijek cesto, precesto lezim u krevetu sam i razmisljam, sta bi bilo da sam drugacije postupio, bi li bio sada sretniji, bi li sada bio drugi covjek ili bi i onda kad tad zajeb'o cijelu pricu, kao i uvijek. Uvijek sam bio jak na rijecima, pa cak i na djelima, ali sam uvijek stvari tek shvatao naknadno, onda kada je vec bilo kasno, kada vise ni najveca djela nisu vise mogla da pomognu. Precesto sam rekao ono sto mislim, prije nego sto sam uopce bio siguran da li sam siguran u to, sto je precesto stvari znalo da pokvari. Uvijek sam mislio da sam dovoljno jak sam, da sve mogu bez necije pomoci, jer sam to ipak ja, sto je najgore cak sam u tome i uspjevao. No, nikada se nisam osjecao dovoljno upotpunjenim. Cijeli zivot tragamo za necim, ne znajuci sto trazimo, pa cak ni kada nadjemo, nismo sigurni da li smo to pronasli, pa to bacimo, trazimo dalje i na kraju krajeva, lezimo opet, kao i na pocetku cijele price, sami u kovcegu u lijepom papirnatom odjelu, prekriveni stotinama kila zemlje. Da li nam je to potrebno? Da li mora sve tako da izgleda? Ako cu biti realan, mora, kad tad lezimo u kovcegu u lijepom papirnatom odjelu prekriveni stotinama kila zemlje. Iako nam je to svima sudjeno, iako je to svakome ne izbjezno, nebitno bio bogat, sretan, siromasan ili glup, to nas sviju ceka, ali to niej razlog da ustanemo, disemo cijelim plucima, krenemo u nove avanture, ucimo nove stvari i sta sve ne jos. No najbitnije u svemu tome jest da pokusamo nesto uciniti, ali najbitnije je biti sretan. To pokusavam vec odkako sam sam poceo da se oblacim, iako me je tada cinilo sretnim skupljanje pokemon slicica,igranje nogometa, zezanja ucitelja,nastavnika,profesora,susjeda i sviju ostalih,trcanja po parkovima,putovanja,pa nekada kasnije opijanje s prijateljima u parku, da sve to me je nekada cinilo sretnim, sto je najljepse na svemu, znao sam da me cini sretnim. A danas, lezim tu sam u krevetu, po ne znam koji put vise, tragajuci samo za jednim, tragajuci za onim sto me cini sretnim. Ali se uvijek postavlja "jebeno" pitanje, sto je to sreca. Toliko sam toga radio sto me je cinilo sretnim, ali je to uvijek sutradan bilo nestalo. Teska li zivota. Shvativsi da u ciji god zivot udjem, nakon nekog vremena samo ostavimo pustos i nistavilo, razaranje po punoj crti. Osvrnes se oko sebe i ne vidis nikoga, tko moze da kaze da je sretan sto si dio njegovog zivota. Sve najcesce radi jedne jedine odluke, koja nastane u jednom trenutku kao iz nicega, odlucis da pokvaris sve, mada u tom trenutku i ne znajuci to. Gadno, veoma gadno. Inace bih sada u ovakvim trenutcima rekao, nema veze digni glavu i idemo dalje, ali ne mogu vise, jednostavno ne mogu.
Izvinjavam se jer nema kvacica i crtica iznad c,s,z i d, ali koristim englesku tastaturu. Ako ima gramatickih gresaka, jebat ih!!!
Post je objavljen 11.01.2012. u 21:46 sati.