Krajem prošlog tjedna zaustavio sam se na križanju kraj nekog parkirališta i dok sam čekao zeleno svjetlo gledam sam kako jedan mladi par pušta zmaja na nekakvom pogodnom sjevernom vjetru koji nije puhao na refule poput tipične bure. S njima je bio pas koji je vidno uživao u toj igri.
Razveselio sam se vidjevši taj prizor jer sam osjetio da su bili iskonski veseli i slobodni, za razliku od gotovo svih mladih ljudi kojima je jedina zabava opijati se, ako se to uopće može nazvati zabavom.
Ima nešto u zmajevima. Sjećam se kada sam napravio svoj prvi primjerak kao dijete. Potrudiš se i onda to više nije hrpa papira i daščica, nego nešto vrijedno. Pustiš ga u nebo, pa preko najlona osjećaš kako ga atmosfera želi otrgnuti. Sve što ga čuva jest taj tanki najlon i tvoja ruka. Ako ga pustiš ili ako najlon pukne, ono što si brižno sklapao odlazi, tko zna gdje. Moj se na kraju zapravo zatukao u tlo i uništio.
Međutim nakon početnih neuspješnih uzleta, kada većina zmajeva uzleti u nebo, u krv krene curiti adrenalin, pa složiš facu koju sam vidio na licima para s početka priče, facu ushićenja što ti je uspjelo nešto vinuti u nebo koje ti je uglavnom nedostupno.
Klišej? Možda budalama, što se mene tiče. Neka naprave svoj jebeni zmaj, pa neka vide.
Post je objavljen 11.01.2012. u 02:52 sati.