Marketing
Par dana sam samo čituckao, gledao filmove, visio na chatu, bio ono, knjiški moljac. NIsam ništa pisao ovdje, jer o čemu da pišem, nisam već dugo napis'o post onako, bez brige i pameti. Nešto malo sam jeo, a pio limunadu, a o limunadi ne razgovaraju ni djeca koja je piju, ono, jel dobro ohlađena, da li je bolja sa šećerom ili bez, kako lupa i tako to. Općenito, bio sam dosadan sam sebi, ali to tako mora biti valjda, nakon one novogodišnje euforije, mora doći otrežnjenje i sve što ide s tim, preispitivanje samog sebe i slične ludosti. Kad se sve zbroji i oduzme, bio sam jedan umišljeni nevaljalac, ali to znam i od prije, ali eto, moram to valjda ponoviti još jednom, da i sam to shvatim, jer dok čovjek ne shvati kakav je krele, ne može se ni promijeniti. Nije lako promijeniti se, jer to je kompliciran proces, uf, to sam osjetio pišući ovaj blog. I nadam se da ću ga uskoro završiti. Iako to neće biti lako, danas je bratić bio nešto u gužvi, pa sam ja vozio njegovog sina na nogometni trening, nisam nikada bio u tom svijetu, razigrani klinci i njiovi očevi u birtiji za vrijeme treninga. Živi se za djecu. Meni nepoznat svijet, iako mi je birtija bila, onako, zanimljiva, malo presvijetla za moj ukus, ali zanimljiva, kao neki tv studio. To je moja tema, birtija 
. Onda smo išli na večeru, pečene pole sa salninom, nisam mor'o, ali nije bilo kasno, a to je baš vesela papica, tako da sam se napapčio kao krme danas i zato pišem ovo sada, da se sutra sjetim, kad naletim na pun lonac sarme, da pojedem samo jednu, više mi ne treba, mislim na vrijeme ručka, doručak je nešto sasma drugo.
Post je objavljen 11.01.2012. u 01:29 sati.