Marketing
O mašini
Dao sam ostavku na svoju funkciju kako ne bih morao progoniti nevine, kojima sam uostalom i sam u najširem smislu pripadao. Smatram da pojedinac, ukoliko ne može postupiti u skladu sa svojim moralnim imperativima i prema zakonskoj obvezi koja mu po položaju pripada, mora napustiti svoju dužnost.
Slobodan Budak
Pod dojmom sam Kradljivice knjiga Markusa Zusaka. Ako sam pod dojmom to znači da je knjiga bila vrijedna čitanja te je odradila ono što knjige moraju učiniti našim dušama. Dojmiti nas i dati nam štofa za razmišljanje.
Žali blože tinte i papira ako nam to knjiga ne učini.
No ovo neće biti recenzija niti ću prepisati citate iz knjige jer same rečenice me nisu pogodile blog zna što koliko njihova poanta. Jedna zajednička nit povezuje glavne likove u knjizi: Liesel Meminger, Hans i Rosa Hubermann, Rudy Steiner; svi oni prkose sistemu (u ovom slučaju nacističkoj Njemačkoj) a najveći krimen je taj što obitelj Hubermann drži u podrumu jednog Židova iako je njihovo istrebljenje ozakonjeno.
Što znači da tim činom krše zakon.
Postoje ljudi koji toliko vjeruju sistemu jer je sve zakonito. Pljačka naše države koju je učinila elita koju je uzdignuo Franjo Tuđman je zakonito uništila privredu i živote tisuće ljudi. Čak i oni koji ga ne vole smatraju da je on obranio zemlju. Ja, vjerujem da je namjerno bacio u smrt vlastite sugrađane u dogovoru sa Miloševićem. Da ne postoje transkripti koji to potvrđuju i dalje bi tu bio moj instinkt vođen analogijama povijesti.
U SAD-u je smrtna kazna u pojedinim državama propisana zakonom. I to je mnogima dovoljno, ta činjenica da država smije oduzimati građaninu život, jer na nekom komadu papira piše da je propisano. Na bezobrazluk sistema koji se usudu odlučiti takvo nešto gledam sa gnušanjem ali sa čudom gledam prema ljudima kojima je to normalno, čak i poželjno.
Po meni ne postoji nijedan razlog oduzimanja života ikome čak i ako je taj netko uzeo život nekome. Ponašanjem na takav način samo nastavljamo krug zla koji je započeo tko zna kada otkada čovjek vraća oko za oko, zub za zub.
Svako doba nosi sa sobom razna iskušenja. Ono nacističko za vrijeme Drugog svjetskog rata nije jedino niti će biti zadnje. Ono je ovim prostorima bilo za vratom i još danas osjećamo njegove posljedice kroz babaroge naših političara. Ono što je užasavajuće glede tog ogromnog pokolja je njegova organiziranost. Uvijek me podsjeti na riječi Slobodana Šnajdera koji govori o tvornicama smrti. O kapitalizmu smrti. O proizvodnji smrti na tekućoj vrpci nalik na Fordov T- model.
Što nam je činiti kad se sustav izvitoperi? Gdje je ta crta u kojoj će svaki pojedinac u sebi prepoznati da se preko te crte jednostavno ne prelazi ako se ne želi izgubiti samog sebe? Posljednji put se to dešavalo u devedesetima i ljudi poput Josipa Riehl Kira su iskusili na vlastitoj koži jer su se oduprijeli onima koji su pošto poto htjeli rat. Njegova žena je udovica. To je cijena poštenja i ispravnog ponašanja.
Čovjek je ucijenljiv vlastitim životom. Ako se ne boji za sebe onda ga se može ucijeniti najdražima. A ako ni tada onda sa nepoznatima. Zato super heroji imaju privilegiju nositi masku. Kakva privatnost.
Često se pitam što bi bilo sa mnom kada bi sistem došao na moj prag i zahtijevao da pucam po svojoj braći i sestrama. Nadam se da bi bio u stanju oduprijeti se mašineriji pod cijenom vlastitog života jer ono što bi slijedilo, ako bi ispunio zahtjeve sustava, bi bilo puko preživljavanje sa najgorim cimerom, savjesti.
Na kraju krajeva, zanimljivo je kako su samo kontradiktorne stvari, na prvi pogled, jedine istinite, konkretne i vrijedne življenja.
Zato je zlo tako glupo i banalno.Kao i utrka za novcem i moći, nimalo kontradiktorno, poput zaleta glavom u zid. Kad bi se smijali luđacima koji su sami sebe preozbiljno shvatili na foteljama moći, umjesto da se smijemo gradskim ridikulima, sva ova sranja se ne bi dešavala.
Post je objavljen 10.01.2012. u 23:38 sati.