Pregled posta

Borba protiv fašizma

Posljednja vijest: Yeti-partizan-ratni veteran iz borbe protiv fašizma, viđen na Sljemenu, visok oko 3,20 m

Srpski publicist iz Beograda, Pero Simić, razotkrio je vjerojatno posljednju veliku tajnu o “Titu“, koja nedostaje u Dedijerovoj biografiji „predsjednika Tita“ t.j. u “Sabranim d(j)elima“, koja je drug Tito autorizirao (čitaj: krivotvorio), a ta je, da je Josip Broz za vrijeme građanskog rata u Španjolskoj, od 1936. – 1939., stajao na čelu stožera sovjetske staljinističke tajne policije NKVD, sa zadatkom likvidacije (ubojstva s predumišljajem) marksističkih trockista u redovima antifašista.

Leo Trocki bio je marksist-boljševik, i Lenjinov suradnik, osnivač Crvene armije u vrijeme Oktobarske revolucije u Rusiji, 1917. godine, koji je za vrijeme Staljinove diktature u Sovjetskom Savezu došao u sukob sa Staljinom koji ga je stavio na crnu listu za odstrel, i putem svoje špijunske mreže ga 1940. dao likvidirati u Mexicu gdje je živio kao politički emigrant (ubijen je zabijanjem šiljka, za razbijanje leda, u glavu).

U “čistkama“ tridesetih godina (pojam koji su boljševici uveli u javnu uporabu), u Sovjetskom Savezu je Staljin dao likvidirati sve žive boljševičke revolucionare Oktobarske revolucije (vjerojatno iz razloga što je Lenjin bio njemački tajni agent, i vezan za liberalni Zapad), koje je nazvao “trockistima“).

Staljin je dao likvidirati mnoge antifašiste s marksističke ekstremne ljevice koji su se u španjolskom građanskom ratu, koji je odnio 1 milijun žrtava, borili na strani republikanske koalicije protiv fašističke falange i španjolske vojske na čelu s generalom Francom. Kao egzekutora, odnosno izvršitelja u Španjolskoj je Staljin angažirao svog pouzdanog doušnika “Valtera“, što je bilo Brozovo konspirativno ime u terorističkoj boljševičkoj Komunističkoj internacionali (Kominterni) sa sjedištem u Moskvi, gdje je Josip Broz počeo godine 1935. tajno surađivati s doušničkom špijunskom mrežom sovjetske tajne policije u Kominterni. Godine 1939. je sovjetski NKVD postavio “Valtera“ na čelo politbiroa CK KPJ, što je jedinstveni slučaj da je čelnik neke komunističke partije postavljen od strane tajne policije totalitarnog Sovjetskog Saveza, jer inače je čelnike KP postavljala Kominterna. Uglavnom, Staljin je po procjenama zapadnih povjesničara dao pobiti više antifašista-ljevičara nego Hitler. Jedan od staljinista koji je ubijao antifašiste-ljevičare bio je i Josip Broz, koji će, da bi zataškao svoju sramotnu doušničku suradnju sa sovjetskom tajnom policijom, u Drugom svjetskom ratu uzeti za javnu uporabu konspirativno ime “Tito“, s tim da ga je Kominterna i Staljin osobno i dalje zvao “Valter“ jer je i u Drugom svjetskom ratu bio ono što je bio uoči rata – doušnik sovjetske tajne policije. Partizanski pokret na čelu s jugoslavenskom komunističkom partijom vodio je staljinistički doušnik sovjetske tajne policije NKVD koja je, inače, 1940. u šumi Katyn na području ruskog grada Smolenska i ondašnjeg Sovjetskog Saveza likvidirala 30.000 poljskih ratnih zarobljenika-antifašista.

Uoči njemačkog desanta na Drvar, svibnja 1944. godine, je sovjetski NKVD osnovao jugoslavensku komunističku tajnu policiju O.Z.N. ili “Oznu“ (“Odjeljenje za zaštitu naroda“), odnosno Titovu boljševičku protunarodnu tajnu policiju koja nije likvidirala niti jednog jedinog okupatora, nego isključivo ratne zarobljenike i civile koje je proglašavala „narodnim izdajnicima“, među njima i zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca kojeg je klevetala, istraživala, optuživala, i otrovala, odnosno ubila. Iz Ozne je poslije u Titovoj Jugoslaviji nastala Udba, a iz nje SDS(B) [Služba državne sigurnosti/bezbednosti], a iz nje pak SZUP u nezavisnoj Republici Hrvatskoj na čelu s Josipom Manolićem, bivšim oficirom Titove Ozne kojoj je na čelu stajao srpski partizanskii general Aleksandar Ranković, a nakon Rankovićeve smjene je Tito težište prebacio na Kontraobavještajnu službu JNA (KOS) koju je u Beogradu kontrolirao partizanski general Gošnjak kojemu je general Franjo Tuđman bio pomoćnik, dok će poslije kontrolu nad tom tajnom službom preuzeti osamdesetih godina srpski komunisti na čelu s generalom Aleksandrom Vasiljevićem, u službi Slobodana Miloševića. U sovjetskoj republici Hrvatskoj 1945. je glavni čovjek Ozne bio Ivan Krajačić – Stevo, hrvatski komunist jugoslavenskog ideološkog svjetonazora, a njegov sin je bio tajnik u kabinetu ministra Ministarstva unutarnjih poslova RH u vrijeme premijera Sanadera. “Stevin“ najuži suradnik i neformalni nasljednik bio je Josip Manolić.

Mas-mediji u RH, u stranom vlasništvu vlasnika iz zemalja zapadnih liberalnih demokracija, EPH-glasila Jutarnji list, ili Večernji list, 24 sata i dr., uključujući i HTV koji je u javnom vlasništvu Republike Hrvatske, a ona je pak u vlasništvu Zapada, ističu i naglašavaju zasluge bivšeg oznaša Josipa Boljkovca u borbi protiv fašizma, te predsjednik Josipović, i premijer Milanović (SDP), obojica titoisti, iako nisu pravoslavni popovi, ali ipak su blagoslovili provokaciju Milorada Pupovca (SDSS) o tome da se na domjenku povodom pravoslavnog Božića odlikuje Josipa Boljkovca antifašističkom plaketom, čime državno vodstvo RH poručuje da smatra dobrodošlim sve oznaške masovne ubojice i zločine Titove Ozne nad hrvatskim narodom, jer, kao što znanost povijesti govori – Ozna u Drugom svjetskom ratu nije likvidirala niti jednog jedinog okupatorskog vojnika, niti se borila protiv okupacijske vojske nego je likvidirala ratne zarobljenike, i zarobljene civile. Samo u Sloveniji 1944./1945. je Ozna likvidirala oko 20 tisuća slovenskih civila, dok je najviše likvidirano hrvatskih civila koji su bili lojalni građani NDH. Isto su radili i četnici koji su masovno ubijali bosanske muslimane u Drugom svjetskom ratu, predbacujući im lojalnost prema NDH.

Tito i Ozna nisu u Drugom svjetskom ratu vodili borbu protiv fašizma, nego protiv antikomunista i nekomunista, uglavnom protiv civila. Kao što je rečeno, u španjolskom građanskom ratu se Tito nije borio protiv fašizma nego je ubijao antifašiste.

Premijer Milanović, i predsjednik Republike, Josipović, nude Tita i oznaše kao uzor hrvatskoj javnosti. (Među čestitarima vođama Kukuriku-koalicije među prvima našli su se bivši oznaši Budimir Lončar i Josip Manolić, koji je Zorana Milanovića čak i zagrlio od radosti.)

Svaka čast, tu se zaista nema što više za reć, stvarno prekrasno što je partizanski pokret vodio doušnik sovjetske tajne policije, a borbu protiv fašizma oficir Ozne Josip Boljkovac, prvi ministar unutarnjih poslova Republike Hrvatske. Dragi birači predsjednika Josipovića, neka vam je Smrt fašizmu – sloboda narodu, a mi napuštamo Neretvu i Sutjesku, i idemo dalje prema Hormuskom tjesnacu:

Pentagon je potvrdio da Iran, unatoč vojnim manevrima iranske ratne mornarice u Perzijskom zaljevu, ne namjerava zatvoriti Hormuski tjesnac kroz koji prolazi trećina svjetskog transporta i trgovine naftom, nego samo iz propagandističkih razloga prijeti zatvaranjem tjesnaca da bi se fundamentalističko vodstvo u Teheranu opravdalo pred svojom javnošću, prave se važni s prijetnjom o blokadi morskog tjesnaca.

Sada, nakon ove stručne ocjene ministarstva obrane (rata) Sjedinjenih Američkih Država možemo lakše pratiti daljnji tijek nuklearne krize oko Irana, jer ako dođe do rata, budite sigurni da Iran za to neće biti kriv nego SAD. Teheran je počeo prijetiti blokadom Hormuskog tjesnaca nakon što su SAD koncem 2011. godine uvele ekonomsko-politički embargo protiv Islamske Republike Iran. Sad pak napuštamo Hormuski tjesanc, i brže-bolje idemo u sjevernokorejske planine koje plaču – kako je primijetila sjevernokorejska državna televizija htv:

U međuvremenu je predsjednik Ivo Josipović izrazio sućut narodu i komunističkom vodstvu Sjeverne Koreje zbog smrti „Velikog vođe“, pri čemu se Ured predsjednika RH prozirno pozvao na postojeće diplomatske odnose između Republike Hrvatske i Narodne Republike Koreje, dok je istinski razlog taj što predsjedniku Josipoviću imponira komunistička diktatura u Sjevernoj Koreji jer je takvoj istoj služio u Titovoj Jugoslaviji gdje se cijenio veliki vođa Josip Broz – Tito, ili skraćeno, Maršal Tito, najveći sin jugoslavenskih naroda i narodnosti, makar jugoslavenski narodi i narodnosti ne postoje, niti su ikad postojali, niti će postojati, ali, koga briga.

Predsjednika Josipovića vjerojatno impresioniraju koncentracijski i radni logori u Sjevernoj Koreji, jer je isto takve imala i Titova Jugoslavija, čak i u vrijeme osamdesetih godina kada se mladi titoist Ivo Josipović učlanio u Savez komunista Hrvatske i SKJ, i to iz protesta što je umro “drug“ Tito.

S obzirom da Ured predsjednika RH savjetuje bivši oznaš Budmir Lončar, i sin udbaša Josipa Perkovića, onda je sućut novom velikom vođi Sjeverne Koreje samo logičan nastavak Titove politike u Banskim dvorima i na Pantovčaku, jer kao što znamo, u Hrvatskoj se 1990. nisu ni dogodile demokratske promjene već su bivši komunisti vlast predali bivšim komunistima, tako i 3. siječnja 2000. godine, tako 2003., i naposljetku 2011. godine.

Sad nas titoisti Vesna Pusić, Zoran Milanović, Ivo Josipović, i oporbena titoistkinja Jadranka Kosor vode u EU. Tako je Tito svojedobno vodio partizane iz pobjede u pobjedu, te legenda kaže da su partizani bili neustrašivi borci protiv fašizma, čak se u Hercegovini priča još od tada pa sve do danas, da su seljanke znale na polju uz rub šume vidjeti partizane 3 metra visoke, i nabildane kao Arnold Schwarzenegger, te da svaki od njih može zubima rastrgat najmanje trojicu njemačkih vojnika odjednom, a Tito da je poseban, s plavim očima vođa crvene revolucije, manje-više nasljednik Aleksandra Velikog, s neviđenom snagom koja je razbila fašističke okove, i sad, nakon industrijalizacije, pa deindustrijalizacije, titoisti nas vode u EU koja nudi, ne doduše toliko mogućnosti kao Titova Jugoslavija, ali tu je negdje. Na koncu, o snazi partizana Tito je u preko 1000 depeša tijekom Drugog svjetskog rata izvještavao Staljina, tako, dok u Srbiji nije 1944. bilo niti jednog partizana, drug Tito uvjerava Staljina da su hrabri partizani uništili ljetinu, tako da „Nijemci neće moći ništa izvoziti“, a dok su talijanski fašisti držali cijelu Crnu Goru, u savezništvu sa četnicima, Tito javlja u Moskvu da glavni grad Crne gore samo što nije pao u partizanske ruke, i da je likvidirano na tisuće talijanskih vojnika koji da leže po krvavim ulicama. (Mora da je Staljin, čitajući Titova izvješća, dobio kompleks manje vrijednosti, pa ga je iz ljubomore i smijenio 1948. godine.)

Dok su partizani viđali njemačke zrakoplove samo u zraku,“Valter“ javlja Staljinu 1941. godine, da su partizani uništili cijelu njemačku zračnu flotu – na području Srbije. Mora da je Staljin definitivno pocrvenio od ljubomore kad mu je Tito javio 1941. da su njegovi partizani oslobodili preko 70 gradova, iako toliko gradova cijela bivša Kraljevina Jugoslavija nije imala. Nakon što su partizani uništili jednu cisternu s gorivom njemačke vojske, generalni sekretar politbiroa CK KPJ, drug Tito, javlja u Moskvu, da su uništene sve zalihe goriva njemačke vojske, što je vjerojatno uzrokovalo Hitlerov zastoj pred Moskvom. Međutim, dok Tito u Jajcu 29. 11. 1943. osniva svoju vladu i sovjetsku komunističku Jugoslaviju, Staljin javlja “Valteru“ da se vjerojatno šali, jer SSSR održava diplomatske odnose s Kraljevinom Jugoslavijom, i četnicima. Kad Tito svoje partizanske jedinice naziva proleterskim brigadama, Staljin javlja Titu, i pita ga - je li poludio, i misli li on vodit borbu protiv fašizma ili se igrati revolucije. Kad je pak Tito boravio listopada 1944. u Moskvi, Staljin ga obavještava da je britanski Reuters javio kako se na prijestolje u Beograd vratio kralj Karađorđević, na što je Tito problijedio, a Staljin se nasmijao, i rekao mu da ga malo zajebava, ali neka uzme srpskog kralja u svoju vladu, pa neka mu poslije zabije nož u leđa, i tako je 1945. nastala nova jugoslavenska vlada Tito-Šubašić. Kad je pak Tito javio Staljinu da želi osvojit Trst i južnu Austriju u području Koruške, Staljin više nije odgovarao svom doušniku, nego ga je smijenio s položaja generalnog skeretara politbiroa CK KPJ, i to objavio kroz rezoluciju Informbirao koja je naslijedila Kominternu. Nakon toga je u jugoslavenskim udžbenicima povijesti pisalo da je Tito raskinuo sa Staljinom, ali ono što nije pisalo jest, da nije raskinuo sa staljinizmom u Jugoslaviji.

Da se vratimo na izraze sućuti predsjednika Josipovića novom Velikom vođi Sjeverne Koreje, jer to je, nakon smrti Velikog vođe, glavni događaj za Sjevernu Koreju da joj izraze sućuti upućuje zemlja na pragu ulaska u Europsku uniju.

Predsjednik je sućut izrazio diplomatskim kanalima, ali to je držao u tajnosti pred hrvatskom javnošću, jer sućut nije objavljena od strane Ureda predsjednika Republike Hrvatske, nego od strane sjevernokorejske komunističke novinske agencije.

Uz Josipovića, kao balkanskog čelnika, jedini zapadni čelnik koji je uputio izraze sućuti je španjolski kralj Juan Carlos, kojeg je na prijestolje postavio general Francisco Franco, što će reći, eks-fašisti, i eks-komunisti, rame uz rame oplakuju velikog vođu Kim Jong Ila, zbog čije smrti su čak i brda plakala, kao što je javila sjevernokorejska htv, i kao što su se tresla kad bi kroz slična takva u Bosni prolazila partizanska vojska maršala Tita, kao što ni trava više nigdje nije rasla gdje bi prošla čizma partizana, ali što je odsjaj rosne trave u odnosu na crvene petokrake? Ništa, kurac! Kažu, barem tako pričaju u Hercegovini, da je travnjak na poljudu bio natopljen kao poslije kiše nakon što su igrači beogradskog Fudbalskog kluba Crvene zvezde, i splitskog NK Hajduk, čuli vijest o smrti druga Tita. Kažu da je planina Mosor tada krvarila. Da su ptice mogle govorit, požalile bi se da od tuge više ne mogu letjeti, jer nema više crvenog maršala kojeg je domovina nama dala. Kažu, također, da je Zdravko Mamić tada na Maskimiru počeo prodavat sjedalice od stiropora, i zaradio svoj prvi milijun inflacijskih dinara. Ivo Josipović, kao što je rečeno, tada je iz protesta ušao u Partiju, koja se piše velikim slovom, kao što je i TITO bio velik, tamo negdje 1980. godine kad je nemoguće postalo moguće – kad je umro drug Tito. Zapamtili su ga svi, a vjerojatno s osmjehom na licu ga je zapamtio i radnik koji je radio u lepoglavskom zatvoru, i kojeg je Broz tamo naguzio dok je služio kaznu kao hrabri bombaš, naravno, Broz je dobro plaćao, pa i to – nitko se ne treba požalit – Broz je uvijek sve plaćao, i to na vrijeme, i nikome nije ostao dužan, a to što je kreditima zadužio narode i narodnosti nije njegov problem – to je danas problem sviju nas, pa i u Hercegovini gdje će se, u to možemo bit sigurni, nakon sramote u Čavoglavama s majicama "Za dom spremni", opet pojaviti partizani najmanje 3 metra visoki – i to s petokrakom na glavi, a neki i na konjima dvostruko veći od uobičajne ergele, i samo što s Igmana nisu poletjeli.

Druže Tito, mi ti se kunemo, da lažemo i krademo – isto kao i ti :-) Za danas toliko, pa do slijedećg posta, a do tada nam se možda i drug Tito vrati, jer nemoguće da je umro, to je sigurno neka ustaška propaganda, kao što lažu da je umro Kim Jong Il. Nije Tito umro ljudi, evo ga - na oblacima vodi borbu protiv fašizma – evo ga, upravlja MIG-om koji ruši po deset Hitlerovih štuka odjednom koje padaju s neba kao što pečurke niču poslije kiše. Režiser Lordan Zafranović prešutio je, inače, u hvalevrijednom uratku o drugu Titu, maršalova herojstva u borbi protiv fašizma. Je li to Zafranović možda prešao u ustaški tabor, majku mu njegovu ustašku!!! Ali, nema frke, pa tu je Ozna koja takve prepozna. Uz takve velike antifašiste poput Josipa Boljkovca, nikad više fašistička čizma neće kročit na tlo Jugoslavije, ... ups, pardon, ... Hrvatske.

CBK

PS: Oslobođen je na sudu u Kninu obrtnik koji je u Čavoglavama prodavao za vrijeme prošle obljetnice Oluje majice s natpisom „Za dom spremni“, što je stvarno sramota, ali stići će ruka pravde našeg neumrlog maršala i tog zaostalog ustašu. Međutim, posljednja vijest koja je pristigla u desk, pristigla je sa zagrebačke Medvednice, naime, za vrijeme održavanja Svjetskog kupa za kralja Sljemena, taman dok je Ivica kao drugi ušao u drugom laufu kroz cilj, neutralni promatrač je iza jednog grmlja podno VIP-lože primijetio jednog partizana-ratnog veterana iz borbe protiv fašizma, kojemu se vjerojatno prisralo, ali po slobodnoj procjeni bio je visok oko 3 metra i 20 centimetara, što znači da nije istinita legenda iz Hercegovine, jer tamo nema šume nego samo kamenjar, a niti su partizani tamo bili tako niski. Ako ste primijetili u stožeru SDP-a na Iblerovom trgu, gotovo svaki štok na vratima je razbijen. E, tamo su partizani najvišlji, čak višlji od sljemenskog Yeti-primjerka, ili od onih koji sjede u centrali HDZ-a na Trgu žrtava fašizma.


Post je objavljen 10.01.2012. u 15:07 sati.