Ljubavna priča : Joška i Momo
Joška
Pohlepno je grizao divlju slobodu, kad je Joška ušetala u njegov život.
- Zovi me Joška - rekla mu je smijući se i zabacujući dugu i smeđu kosu, a plave su joj oči upijale zamućeni Momov pogled.
- Joška - ponovio je Momo pomalo pijano, a nije još bilo ni podne i dan je bio vruć i u nedogled se pružao pred njima, a duga i naporna noć ležala je pobijeđena iza njega.
Od tog dana, kao da je se nije mogao riješiti Joške. Bilo je ljeto, vrhunac ljeta, Momo se iskrcao s broda tek prije sedam dana i još je uvijek proslavljao nanovo stečenu slobodu. I beskrajno uživao u njoj zalijevajući je ogromnim količinama piva, često pjenušavi ledeni potok presijecajući rumom, živom vatrom. Volio je osjetiti snagu ruma na dnu stomaka, a nije imao ništa ni protiv zagrljaja Joške, koju je već te prve večeri odveo u svoj krevet.
Mazili su se malo te svoje prve zajedničke noći, za koju je Momo pretpostavljao da će ujedno biti i posljednja. Ujutro je poput pravog kavalira ustao prije Joške i gledao je trenutak ili dva kako spava, uživajući u njenoj ljepoti, tek sad postajući svjestan da mu se u krevetu nalazi prava ljepotica, pa skuhao kavu koja mu je bila potrebna.
Odbila je piti kavu onako neumivena. Iskočila je iz kreveta i ogrnuvši se njegovom košuljom pojurila u kupaonicu, dok ju je Momo pijuckajući kavu i rum čekao opružen na kauču koji mu je služio kao krevet i uživajući u prvoj cigareti tog dana.
Vrativši se, prijekorno je dobacila pogled prema čaši s rumom, ali ništa nije rekla, osjetivši njegov otpor i bijes koji se već budio. Prezirao je žene, koje nakon jedne provedene noći sa njim, uzimaju sebi za pravo spočitavati mu njegove navike. Možda i jesu bile loše, ali bile su njegove i on ih je volio.
Dopalo mu se njeno suzdržavanje i dok su vodili ljubav tog jutra, više je mislio na njeno nego li na svoje zadovoljstvo i opustio se tek onda, kad se iz njenog grla oteo duboki grgljajući krik uživanja.
Te se noći, ili bolje reći jutra, jer bilo je već tri i trideset izjutra, vraćao polupijan kući i penjući se s naporom na četvrti kat, nelagodno je zastao osjetivši nečiju prisutnost. Ali se nije iznenadio ugledavši Jošku kako sjedi na stepenicama ispred njegovog stana. Gledala je u njega i osmjehivala se.
- Od kad si tu? - upitao je.
- Ne znam.
- Mogla si pozvoniti - rekao je otključavajući vrata. - Stara ili sestra pustile bi te u moju sobu.
- Željela sam te ovdje dočekati - rekla je Joška ulazeći ispred njega u stan.
Zaključavajući vrata dobacio joj je pogled iznenađenja i odjednom je poželio biti sasvim trijezan sa njom, za nju, za sebe, za njih.
- Pričekaj - šapnuo joj je u uho. - Istuširati ću se na brzinu i oprati zube. Smrdim.
Nasmijala se sasvim tiho i pogladila mu užareni obraz.
Čekala ga je svake noći. U bilo koje doba da se vraćao, Joška bi sjedila na prohladnim stepenicama ispred njegovog stana i strpljivo ga čekala. Jedne noći namjerno nije uopće došao kući, ali Joška iduće noći koja se pretvarala u jutro, ništa nije rekla. Je li ga čekala? Želio ju je to upitati, ali se ugrizao za jezik.
Osme noći za redom, dok se uspinjao stepenicama, nozdrve su mu se raširile i namirisao je Joškinu prisutnost. U stomaku mu je nešto zatreperilo i znao je da se sve odjednom promijenilo. Bio je nježan te noći. Bila je strastvena te noći.
Ujutro je ustao, skuhao kavu i donio je na poslužavniku u sobu, osjećajući ljubopitljive poglede majke i sestre na svojim leđima. Znao je što misle: svaku noć s istom djevojkom ...
Tiho je odložio poslužavnik pored kauča na kojemu je Joška spavala gola i sasvim otkrivena. Kosa joj se prosula po jastuku otkrivajući joj vrat. Ugledao je malu blistavu kap znoja kako joj klizi niz vrat i ne razmišljajući, sagnuo se i polizao slanu kapljicu sa vrele i nježno-glatke kože.
- Oh - rekla je Joška ustajući i oblačeći njegovu košulju kako je radila svakog jutra - kakvo predivno buđenje. Odmah sam nazad.
Momo je pušio i čekao Joškin povratak i zbog nečeg mu se činilo da je đavolski dugo nema. Što li radi? Obično se za čas vrati ...
Joška se vratila u sobu hodajući na prstima, osvježena i blistava i pogleda uprtog u Momine oči. Uvijek ga je ispitivački gledala, kao da mu želi čitati misli, a njega to ovog puta nije ljutilo.
- Izvoli kavu - rekao je pokazujući rukom na poslužavnik.
Klimnula je, dugačka joj se smeđa kosa zatresla, prišla mu i nježno ga poljubila u obraz, kao što je to činila svakog jutra. I posegnula za šalicom kave.
- Nema jutros ruma? - upitala je tiho, a u glasu joj se dala naslutiti radost.
- Nema - odgovorio je Momo milujući joj kosu. - Dovoljno je bilo ruma ovih dana. A nedovoljno Joške.
Oči su joj potamnile i zablistale, a ruka, kojom je prinosila poluotvorenim vlažnim usnicama šalicu sa kavom, blago je zadrhtala. Šalica je zaplesala ples iznenađenja na tanjuriću uz srebrni zveket.
Pijuckali su kavu, pušili i gledali jedno drugo, neprestano se osmjehujući, uživajući u uzajamnoj blizini. Na neki čudan način, možda čak i više nego dok su spojeni grčem ljubavi stezali jedno drugo u naručju.
Prilagođavanje
Oboje su, svatko na svoj način, uživali u novonastaloj situaciji. I Joška i Momo. Oboje su razmišljali o njoj, ali nisu temu otvarali. Šutjeli su. Kao da se boje: progovore li, onaj će se čarobni dašak koji ih je obavijao raspršiti poput slatkog sna.
Momo se potajno čudio, kako to da mu ne nedostaju razuzdani provodi u kojima alkohol potocima teče? I to ostajanje kod kuće! Uvijek bi ga navečer zahvatio neki nemir, a pluća kao da su mu plakala za dimom i alkoholnim parama zasićenim zrakom u nekom od kafića koje je redovito obilazio i u kojima je bio rado viđen gost. Nekad. Ne više. Sad bi navečer, kad bi ga uhvatio nemir kojeg bi Joška istog trena uočila, izlazio s Joškom u laganu šetnju na kojoj bi promatrali zalaz sunca držeći se za ruke. Potajno se smijao tome, ali, isto tako potajno, uživao je u tome.
Joška je uživala, nadimala se zbog sreće što je taj divljak konačno pripitomljen i konačno živi mirnim i dostojanstvenim životom. Mazila ga je preko svake mjere, osjećajući ženskom nepogrešivom intuicijom da mu nedostaje nježnosti. I uvijek bi se iznova iznenadila kad bi on odgovorio još većom nježnošću prema njoj. Uživala je, a znala je da i Momo uživa. Ali bi prije pregrizao jezik nego li to priznao. Znala je i to.
Samo je jedan tamno oblak lebdio na horizontu njihove sreće: prije ili kasnije, Momo će se ponovo ukrcati na brod i nestati iz njenog, Joškinog života. Hoće li joj se vratiti? Hoće li biti i dalje, kad ih beskrajne daljine budu razdvajale, željan njenih zagrljaja?
Nije govorila o tome. U tim bi se trenutcima privijala uz Momu, nastojeći zauvijek upiti miris njegove kože. Obično bi sasvim goli ležali na kauču u njegovoj sobi, obavijeni mirisom vođenja ljubavi i dimom cigareta, a nad svim tim njihala se glazba s velikog tranzistora kojeg je Momo kupio u Singapore-u.
Njihova samotna idila nije predugo potrajala. Bližila se ponoć i Joška samo što nije predložila odlazak na počinak, kad se do visine četvrtog kata vine poziv.
- Debeli! - začuo se razdragani glas u kojemu se osjećao alkohol.
Joška je zapanjeno gledala kako Momo, njen Momo, iskače brzinom metka iz zajedničke postelje i onako gol, naginje se nad prozor. Joška je zainteresirano i sa čuđenjem promatrala pokrete rukama kojima se Momo sporazumijevao sa onim koji je u to nedolično doba, kako je to Joška osjećala, ulazio u njihovu intimu.
- Obuci nešto - rekao joj je veselo Momo. - To je Boro. Za čas će doći gore.
Joška je ustala, brzo navukla ružičaste gaćice, koje Momo prije nekoliko sati u naletu strasti strgnuo s nje, pa po običaju dohvatila Mominu košulju i obukla je.
- Tko je to? - upitala je, zakopčavajući košulju.
- Rekao sam ti - nestrpljivo reče Momo. - Moj prijatelj Boro.
- Prije ga nisi spominjao.
- Nisam.
- Zašto te zove „Debeli“? Ti nisi debeo.
- Ne moraju susjedi znati koga zove i kod koga ide.
To je imalo smisla i željela je prestati zapitkivati, ali nije mogla, a da još ne zapita:
- Dolazi li uvijek u ovo doba?
- Koje doba? - uzvratio je Momo začuđeno i Joška shvati, kako je Momi sasvim obična i normalna stvar da ga prijatelji posjećuju u ovaj neobični sat.
- Radite li to često? - upitala je, dok je Momo izlazio iz spavaće sobe, stupao u mali hodnik i otključavao vrata stana.
- Kad nam se prohtije - odgovori Momo ratoborno, a Joška lagano zadrhti zbog njegovog tona kakvim joj se do ovog trenutka nikad nije obratio. - Volimo uz piće razglabati o svemu i svačemu.
Nije imala vremena ništa reći, jer u sobu je već ulazio Boro, noćni posjetitelj i narušitelj ljubavnog sklada. Dok ga nije ugledala, Joška je bila sigurna kako će mrziti tog mladića. Ali vidjevši ga onako zgodnog, ne samo zgodnog, već i lijepog, guste crne kose i vragolastih crnih očiju, u njoj se ledeni otpor istog časa rastopi. Iznenađeno je shvatila da mu se veselo osmjehuje, dok ih je Momo upoznavao.
- Imaš li što za popiti? - upitao je Boro, iako je bilo vidljivo da je već sasvim dovoljno popio.
- Imam bocu ruma i bocu "Walkera" - odgovori Momo. - Što ćeš?
- Daj rum!
- Pametan izbor!
Joška je u sebi uzdahnula i bosonoga, hodajući na prstima, što je Momu uvijek iznova oduševljavalo, odšetala do kuhinje. Tu im je priredila sendviče i vrativši se sa punim pladnjem sendviča u sobu, iznenadila se promjeni atmosfere.
Momo i Boro su pušili i pili popriličnim tempom, razgovarajući o događajima za koje ona nikad nije ni čula. Sjela je na kauč, zatim se polako ispružila i iako je bila obučena, pokrila se znojnom plahtom sve do brade. Njihovi povišeni glasovi nisu je razbuđivali, naprotiv, uspavali su je i Joška neprimjetno klizne u tvrdi san.
Kad se probudila, njih su dvojica još uvijek razgovarali, a boca je ruma između njih stajala prazna. Pored nje se nalazila otvorena boca "Johnnie Walker-a", a dvije su velike pepeljare bile prepune opušaka. Dan se budio, bilo je ljeto i sunce se rano rađalo.
- Zaboga! - uzvikne Joška onako bunovna, zaboravivši na samokontrolu koju je samoj sebi obećala. - Mogli ste barem pepeljare isprazniti!
Njih se dvojica začuđeno zagledaju u nju, baš kao da je neki duh iznenada se stvorio pored njih i progovorio. Bilo je očito, da su zaboravili kako je i ona prisutna u sobi.
- U pravu je - reče Boro ustajući, iako jako pijan, nastojao je smiriti Mominu napetost koju je istog trena osjetio, a koje je Joška bila nesvjesna. - Kao i uvijek, zapričali smo se i zapili. Odoh ja sad, ostavljam vas zaljubljene.
Nesigurnim korakom Momo je ispratio prijatelja i vratio se u sobu u kojoj je Joška istresala pepeljare na neke stare novine.
- Baciti ću to u smeće - reče mu tihim i pokajničkim glasom - pa možemo još malo zajedno odspavati.
Suviše pijan da bi se prepirao, Momo klimne, otiđe do kupaonice, gdje je mokrio dugo i sa olakšanjem, vrati se i sruči potrbuške na kauč. Joška ga je žalosno gledala uvijajući pramen kose između prstiju. Osjećala je da je nešto nestalo iz njenog života. Nešto dragocjeno.
Kad se probudio oko podne, nje nije bilo. Soba je bila sasvim čista, ali odisala je bezbrojnim popušenim cigaretama. Joška je ustala, počistila tragove pijanke i otišla na posao, shvatio je. Pružio je ruku prema cigaretama, iako je osjećao odvratan okus u ustima i znao da mu cigareta neće prijati.
Tada ju je ugledao. Cedulju. Za trenutak se zgrčio, a misao da ta ceduljica predstavlja Joškin "zbogom", odjednom mu je bila nepodnošljiva. Nije zapalio cigaretu. Umjesto toga dohvati preklopljenu cedulju i otvori je.
"Ispavaj se. Dolazim oko 3. Volim te"
Težine u njegovom stomaku nestane, kao i potrebe za cigaretom. Momo pojuri prema kupaonici, tušu, želeći što prije sprati sa sebe prošlu noć i sasvim svjež dočekati Jošku.
Na plaži sjećanja
Ljeto kao da oduvijek traje, činilo se Momi tog dalekog ljeta. Dani su, bez uobičajenog pijančevanja postali duži, nabijeni mirnim događajima u kojima je počeo uživati.
- Smotala te je - rekao mu je Boro upravo jučer dok je ispijao sa uživanjem ledeno pivo i s prezirom gledao u Mominu kavu bez šećera.
- Ne trabunjaj - ne ljuteći se rekao je Momo.
- Znaš da je to istina - navaljivao je Boro. - Kladim se, da ćeš i ukrcaj odbiti, kad te pozovu. A sve samo zbog ...
- Ne trabunjaj! - rekao je ovog puta oštrije Momo i prekinuo prijateljevu rečenicu. - Ni zbog koje žene nisam i nikad ni neću odbiti ukrcaj.
- Će da vidimo - odgovorio je Boro rečenicom koja ih je uvijek tjerala na smijeh.
Nasmijali su se i sada, obojica, uživajući u uzajamnom druženju i razumijevanju. Boro je bio osvajač ženskih srdaca, visok i lijep, ne zgodan, već baš lijep, vatrenih očiju koje su uvijek veselo gledale sugovornika. Momo ga je bezbroj puta vidio u akciji, kako svojim šarmom za čas izvodi djevojku sa zabave i veselo domahuje rukom Momi. Sutradan bi kasno poslijepodne došao do Mome, pa bi mu uz piće sa podsmješljivim izrazom lica govorio o protekloj noći.
Za razliku od Bore, Momo nikad nije lovio žene. Čekao je, vrebao. Pogledom je šarao po prisutnima i zapažao svaku, pa i najmanju sitnicu. Kad bi prepoznao znak i ako je nalazio da djevojka zavređuje njegovu pažnju, krenuo bi u osvajanje. U sebi se posprdno pitajući: tko koga osvaja?
Njih bi dvojica često s djevojkama nakon neke zabave ili plesa nagonski krenuli prema osamljenoj plaži koja je uvijek noću bila pusta. Mnoga su sjećanja ležala ispod toplih okruglih i glatkih kamenja na toj plaži.
- Jesi li Jošku vodio na plažu? - upitao je Momo. - Onu plažu! Noću?
- Nisam.
- Ah!
- Što ti sad to znači? - razdraženo je Momo upitao.
- Ah! - ponovio je Boro i dobro potegao iz boce. - Kako je lijepo biti zaljubljen.
- Ti si idiot! - odbrusio je Momo ustajući i sam se čudeći svojoj reakciji. - Idem sad, Joška dolazi za pola sata.
- Naravno.
- Htio sam ti ponuditi još jedno pivo - rekao je Momo smijući se: ljutnja je već isparila na ljetnoj žezi - ali ga zbog tog izgovorenog "naravno", nećeš dobiti.
Odšetao je iz lokala, ali je prije toga platio popijeno piće i šapnuo konobarici da Bori odnese još jedno ledeno pivo. Momo je znao što znači žeđ.
Kad je Joška stigla nešto iza tri sata poslijepodne, pogledao ju je upitnim pogledom, baš kao da je vidi prvi put: je li istina to što Boro misli o njegovim osjećajima prema Joški? Pažljivo ju je gledao, upijajući pogled njenih plavih očiju na nasmijanom licu. Dugu je i smeđu kosu vezala u "konjski rep". Kratka joj je ljetna haljinica otkrivala duge i lijepe noge i bila je pripijena uz njene duge butine. Momo je znao da je to zbog znoja, jer peklo je sa neba nemilosrdno žuto-vrišteće sunce.
Joška je brisala znoj nadlanicom iz očiju i čekala njegov poljubac dobrodošlice, koji je ovog puta izostao. Nije više mogla izdržati.
- Zar me neće poljubiti?
Momo joj je prišao, zagrlio je, osjećajući miris njenog znoja i poljubio je. Dopadalo mu se to što oko njenog tijela ne lebdi mirisni oblak nekog parfema. Nije mu smetao miris ženskog znoja. Zov prirode, prirodni miris, govorio je u muškom društvu.
- Znojna sam, morala bih se istuširati - rekla je s glavom na njegovom ramenu.
- Nemoj - reče joj on. - Idemo nešto lagano gricnuti, pa na plažu. Vodim te na jednu posebnu plažu.
- Dogovoreno! - cikne ona i opet ga poljubi.
Momo se osmjehivao gledajući je tako radosnu. Tamo, na plaži sjećanja, usporediti će nju i ostale djevojke koje je vodio na to mjesto. Odvagati će i analizirati svoje osjećaje. Znao je, plaža će mu odgovoriti na neizrečena pitanja.
Promatranja i nadanja
Nikad to nije spomenula, Joška bi prije samoj sebi jezik odsjekla, ali osjećala je, znala je, kako je na svojevrsnom ispitu. Momo joj je ostajao zagonetka koju se trudila shvatiti. Nježan do krajnjih granica, iznenađivao ju je povremenim ispadima grubosti. Nije to bila fizička grubost, ali onog trena, kad bi Joška rekla nešto i dotaknula tako svojim riječima Mominu skrivenu ranu, on bi se ukočio, postao šutljiv, a ruka mu je, što je Joška naročito mrzila, automatski grabila čašu i cigarete. Kad bi ga nešto uzrujalo pio je rum kao da pije vodu, i Joška se sve više počela pribojavati takvih njegovi takvih ispada.
- Ja nisam ona! - rekla je već sutradan nakon odlaska na onu njegovu posebnu plažu, kad mu je primijetila ukočenost u pogledu na njenu bezazlenu primjedbu, kako će ova ljepota doživljaja između njih dvoje zauvijek trajati: kao i mnogo puta do sad, i to su vruće poslijepodne provodili u njegovoj sobi.
- Koja? - Momo je podigao pogled i ledeno se zagledao u Jošku.
- Znaš ti koja - promucala je Joška i zastala u svlačenju uske i bijele suknje: stajala je polugola ispred Mome i osjećala se nezaštićeno.
- Čini se da ti sve znaš bolje od mene - progunđao je on legao i na kauč.
Trenutak je oklijevala, pa se izmigoljila iz suknje: željela ga je usprkos iznenadnoj prepirki, a dobro je vidjela da ni njegovu želju prepirka nije umanjila. Njemu su bile dvadeset i četiri, a njoj devetnaest i moralo se mnogo toga dogoditi, da bi se ugasila njihova goruća međusobna fizička želja. Sasvim gola, zabacujući dugu i smeđu kosu na leđa, privila se uz njega i poljubila ga u vrat. Slanost njegovog znoja joj je prijala.
- Htjela bih ti sve rane izliječiti - šapnula mu je u uho, a njega je njen vrući dah obavio nestrpljivom željom.
- Nemam rana - rekao je nježno joj gladeći glatku kruškoliku stražnjicu. - Imam samo nešto malo prošlosti. Zašto sve žene nastoje brisati prošlost svog muškarca?
Joška nije odgovorila. U njenim ustreptalim grudima njihala je nježno njegove riječi koje je maloprije izgovorio. Je li njezin? Priznaje li to on njoj svoju ljubav? Teško se izjašnjavao o svojim osjećajima i Joška je priželjkivala da se Momo konačno oslobodi okova koji su ga sputavali i otvori. I reče joj da je voli. Jer ona je osjećala da ga voli, uživala je u toj spoznaji, mada je ponekad boljela i živjela za to da ga voli.
Kasnije su ležali dodirujući se tijelima i u polumraku Momine sobe uz tihu glazbu pušili. Dim se plavičasto i lijeno dizao prema stropu, dok su kroz ne sasvim spuštene rolete prodirale sunčeve zrake ranog poslijepodneva. Sat su vremena uživali u ljubavnoj igri, dok se znoj cijedio sa njihovih napetih tijela. Zbog toga je lijeni odmor neobično prijao.
Joška je željela razgovarati, ali je nagonski osjećala kako Momo priželjkuje šutnju. I nije govorila. Čekala je. Strpljivo.
Momo je osjećao Joškino čekanje, strpljivost, u očima joj je čitao pitanja i pitanja. Pitanja su samo izvirala iz njenih potajnih pogleda koje mu je dobacivala ispod dugih i spuštenih trepavica. Znao je da pretjeruje u svojoj zatvorenosti, ali nije se želio otvoriti. Ili možda jest? Je li ga strah? Zbog toga se koleba?
Požudno uvlačeći duboko dim cigarete u pluća, samom je sebi priznao kako nije sasvim načisto što osjeća. Joška je ljepotica i uživa sa njom i voli biti sa njom i ... i tu bi u sjećanje uskakala ona zbog koje je prije dvije godine patio i on bi se povlačio, skraćivao jedra svojim osjećajima koja su ga gurala u Joškino naručje. Strah? Možda. On je to zvao opreznošću.
Osjetivši kako je međusobna tišina predugo potrajala i uplašivši se da se zbog toga ne pretvori u uragan, Joška je polegla preko njegovih grudi i palcem i kažiprstom stisnula mu nos.
- Jesi li zaspao? - upitala je opustila stisak, smijući se njegovom trzaju glave.
- Skroz si luda - rekao je on, ali u njegovom glasu nije bilo ljutine.
- Jesam - priznala je ona. - Ali za tobom.
Ne samo riječi, već više način, ton kojim je to izrekla, opomene Momu. Odvojio se polako od njenog zagrljaja i zagledao se u njene plave oči. Prstima slobodne ruke, u drugoj je držao cigaretu, prolazio je kroz njenu gustu, dugu i smeđu kosu. Bila je pomalo ljepljiva od znoja, ali nije mu to smetalo.
- I ti si meni draga, zanovijetalo jedno - meko joj reče i zatvori njene usnice čvrstim poljupcem.
Koliko god joj je poljubac prijao, Joška je shvatila da je Momo na taj način još jednom uspješno izbjegao izjasniti se. Ili se možda izjasnio? Koje je od toga dvoje?
Dok je, kao i uvijek do sad, oblačila njegovu košulju pripremajući se na put prema kupaonici, potajno je gledala Momino drago lice zamagljeno plavičastim dimom. Probiti će ona tu maglu oko njega i u njemu. Pokazati će mu da se može bez straha sasvim prepustiti osjećajima.
Obučena samo u njegovu svijetloplavu košulju, ispod koje nije imala ništa, nagne se prema njemu, izvadi mu cigaretu iz usta i poljubi ga, radujući se kad je osjetila njegove vruće dlanove na svojoj stražnjici.
Panika
Ljeto je trajalo, vrući se dani redali jedan za drugim, a oni, Joška i Momo, sve više uživali jedno u drugom. Požuda je upravljala njima, strast nikako da se potroši. Ili barem smanji, svede na neku manju mjeru. Momo se opustio, tim više što bi vrlo često netko od njegovih prijatelja ili poznanika dolazio s broda, ili odlazio na brod, pa nije osjećao da ga Joška sputava. Vidio bi prijatelje, pio sa njima, izmjenjivao novosti, činio ono isto što je i prije Joške činio. Samo u mnogo manjoj mjeru, ali nije u tome ničeg spornog nalazio. Joški se činilo kako pola svog vremena ukradenog od ljubavi, provode na autobusnoj ili željezničkoj stanici. Ljutilo ju je to. Željela ga je samo za sebe, jer jednog dana ... Tjerala je tu misao od sebe, nije željela ni misliti o tome.
Ispraćaji ili dočekivanja bila su mokra. I to ju je smetalo. Uvijek su ranije stizali na autobusnu stanicu ili željeznički kolodvor i svaki put, kad bi se to dogodilo, muškarci bi se značajno pogledali i ništa ne govoreći glasno, po prešutnom dogovoru krenuli prema šanku. Jošku je to ljutilo i sumnjala je, kako namjerno dolaze ranije. Samo zbog toga da bi nesmetano mogli uliti u sebe nekoliko pića dok čekaju. A kad bi onaj kojeg su dočekivali stigao, popili bi još po nekoliko pića, naravno.
- Zašto ne ideš bez mene? - upitala je Momu, kad joj je još jednom rekao kako moraju na autobusnu stanicu, jer još se jedan njegov prijatelj vraća s broda nakon nekoliko mjeseci plovidbe.
- Jesi li sigurna da to želiš? - upitao ju je.
Istog časa, kad je Momo to izgovorio, shvatila je kako je pogriješila. Pusti li ga samog, neće popiti "uobičajenu" količinu otrova kojeg je on silno volio, a ona još žešće mrzila, već će se s prijateljima napiti do besvijesti.
- Nisam - odgovorila je. - Naravno da idem s tobom. Želim s tobom provesti svaku minutu koju mogu.
- Moje zanovijetalo - rekao je i zagrlio je. - To si ti. Znam zbog čega želiš biti uz mene.
Smijali su se, ali Joški nije bilo do smijeha. Momino pohlepno pijenje u takvim prilikama, nju je užasavalo. Kad su bili sami njih dvoje, nije pio gotovo ništa i to ju je radovalo. Ritual ispijanja čaša prilikom susreta s Mominim prijateljima, sve odreda pomorcima, nije se mogao propustiti, izbjeći, ma koliko Joška to silno željela.
- Ljubomorna sam na tvoje društvo - rekla mu je u polutami sobe. - Čini mi se, kao da te onda imam manje za sebe.
Raznježila ga je ta njena primjedba. Da bi prikrio nadiruće osjećaje, prišao je ormaru i pretvarao se da bira košulju koju će obući za ovu prigodu. Joška je stajala ispred zamračenog prozora, dok je u njena leđa udarala vanjska vrućina i točno je osjetila što on to čini. Vrijeđalo ju je njegovo nepovjerenje.
I onda, uopće ne znajući da to izreći, Joška bubne:
- Imam brata u Njemačkoj. Radi tamo dugi niz godina. Dosta je stariji od mene. Kad već voliš lutanje, mogli bi ...
Momo joj je dobacio pogled i njena bujica riječi se prekine. Polako, sasvim polako, zatvorio je krilna vrata ormara i sa izabranom košuljom u ruci, gol do pojasa, okrenuo se prema Joški.
- To je crnčenje na prokletom kopnu - rekao je tiho, ali su njegove riječi gromoglasno odjekivale u njoj. - Robovanje. Rad na brodovima nije robovanje. To je užitak. Molim te, upamti ovo jednom za uvijek.
- Ali ... - zamucala je.
- Ne želim čuti nikakvo "ali"! - grubo ju je prekinuo.
Oborila je glavu, smeđa joj je duga kosa sakrila žalosno lijepo lice. Poželio joj je prići i zagrliti je i poljubiti. Prstima joj proći kroz kosu i šapnuti joj da je silno voli i da je sretan sa njom. I da je zamoli da pusti sreću trajati, neka je ne forsira, neka ne pokušava upravljati njome, neka joj se prepusti bez opterećenja sutrašnjicom, neka uživa u trenutku.
Ali nije ništa od toga izrekao. Nije ni znao kako. Jer i on je drhtao. Strah je i njega obuzeo. Oblačio je košulju i tvrdim je pogledom gledao, jer znao je, popusti li sad, svakog će puta popustiti. I dok se okrene, eto njega kako ustaje u pet sati izjutra, trči na prokleti posao kojeg mrzi, a sve zato da bi bili zajedno, da bi ona bila sretna, a on nesretan. Koliko bi izdržao tako živjeti?
A opet, ne reče li ništa i ona se pokupi, nestane iz njegovog života, što onda? Jer, priznao je samom sebi, uspjela je zaobliti oštre bridove bola koje mu je ona od prije dvije godine ostavila za uspomenu u duši. I zbog koje se zaklinjao svim bogovima da se nikad više sasvim neće prepustiti ni jednoj ženi. Ma koliko uživao u tome. Jer prije ili kasnije, oblak sreće koji ih sad omotava, puknuti će. Kao što se rasplinuo i onaj prijašnji oblak sreća, a za kojega je naivno vjerovao kako je vječan. Takav je život. I što onda?
Zbog toga ništa ne reče, ugura košulju u traperice, zapali cigaretu i naglašeno polako priđe stolu na kojemu se nalazila boca ruma, cigarete, pepeljara, Joškina torbica, nekoliko knjiga. Znajući da ga Joška ispod dugačkih i gustih trepavica pažljivo motri, sasvim polako u veliku čašu natoči oko tri prsta ruma i nadušak je ispije.
- Jesi li spremna? - upita je paleći cigaretu i strepeći od njenog odgovora. - Možemo li krenuti?
- Možemo - reče Joška.
Momo požudno udahne dim, jer rum mu je gorio u grlu, a osjećaj olakšanja ga preplavi. Pobijedio je, Joška ostaje sa njim, ne odlazi, ne napušta ga. A ljeto i dalje traje ...
Dašak sreće
Dnevna je žega nešto malo popustila. Sunce još nije bilo sasvim zašlo, kad se podigla lagana bura tjerajući plavičastim nebom nekoliko pahuljastih oblaka. Šećući s rukom u ruci obalom, što su običavali činiti gotovo svake večeri već neko vrijeme, Joška i Momo su kao po dogovoru podigli lica prema nebu, dozvoljavajući buri da im miluje zažarene obraze.
- Vrijeme se mijenja - promrmljala je Joška.
Momo se zagledao u daljinu, poput psa njuškajući uz vjetar i Joška je znala da je tako sigurno mnogo puta njuškao vjetar stojeći na palubi broda. Nasmiješila se prizoru. Nije se iznenadila kad je odlučno odmahnuo glavom.
- Ništa od toga - reče sigurnim glasom. - Burica se neće razmahati.
Nasmijala se njegovoj sigurnosti. Taj sitni detalj koji joj je govorio o Mominom pomorskom iskustvu, zabavljao ju je. Čudila se tome. Inače ju je sve što se ticalo Momine plovidbe ljutilo. Nije mogla podnijeti misao o njegovom odlasku. Za kojeg je znala da će jednog dana postati gruba stvarnost. Gruba stvarnost za nju. Za njega, za Momu, još uvijek nije bila sigurna.
Dok bi vodili ljubav, ritam njegovog tijela kojemu je uzvraćala svojim ritmom, nastojeći prilagođavanjem uživati u zajedničkom ritmu, govorio joj je o njegovim snažnim i velikim osjećajima. Kad bi klonuli nakon redovite duge i iscrpljujuće ljubavne igre i ona mu , privijajući se uz njega, položila glavu na njegovo rame, što je jako voljela činiti i što je uvijek činila, Momo bi uvijek pružio ruku prema cigaretama, a ona bi mu uvijek poželjela viknuti u lice: "Pusti cigarete! Reci mi da me voliš!".
Ali nije nikad viknula. Nije čak ni šapnula. Samo se nadala, očajnički se nadala da će te riječi jednog vrućeg poslijepodneva, nakon vođenja ljubavi s njom, zbog nečeg pobjeći s njegovih usnica, nekako se otkinuti sa njih i protiv njegove volje. Je li osjećao želju izgovoriti ih? Nadala se tome, a bilo je trenutaka kad je čitavim svojim bićem osjećala njegovu ljubav. Pokazivao joj je to na mnogo načina, ali nikad riječima. Za kojima je ona žudjela sve više i više.
Prisjetila se sinoćnje zgode: sjedili su u lokalu na Korzu, bilo je poveće društvo i zbog toga su spojili dva stola, kad se jedan od Mominih prijatelja, upravo pristigao s broda, nagnuo prema svojoj djevojci, sitnoj i ljepuškastoj djevojci kose boje meda i poljubio je dugim i strastvenim poljupcem. Djevojci se lice zažarilo, bilo je očito da joj je neugodno zbog javnog pokazivanja tolike strasti, ali se mladić bezbrižno smijao, a crne mu oči bljeskale radosno.
- Što mogu kad je ludo volim - rekao je i dalje se smijući i milujući djevojčinu ruku. - Sedam sam dugih mjeseci mislio samo o ovome, sanjao o povratku.
Momo se smijao zajedno s ostalim muškarcima, ali je Joška sasvim dobro primijetila, da se djevojke ne smiju. Osmjehivale su se, to da, ali su im oči bile ozbiljne, a pogled sjetno-nježan. Uživale su u tom trenutku i ujedno žalile što ga i one same nisu doživjele, bila je sigurna Joška. Jer ona se upravo tako osjećala. Željela je nagnuti glavu i položiti je na Momino rame, ali se suzdržala. Umjesto toga, pod stolom mu je potajno od ostalih stisnula ruku.
Momo ju je pogledao, osmjehnuo se i oslobodio ruku, kojom je istog trena posegnuo za bocom piva. Nije se iznenadila njegovoj reakciji. Sad ju je već očekivala. I pitala se, je li to dobro ili loše, to njeno predviđanje njegove reakcije u nekom trenutku.
Kad su kasno noći vraćali se kući, točnije Mominoj spavaćoj sobi, željela je razgovarati o tom trenutku koji se dogodio i za kojeg je bila sigurna da ga je i Momo osjetio. Ali nije. Uz njih je hodao Boro sa svojom večerašnjom djevojkom: stanovao je u neposrednoj Mominoj blizini. Mijenjao je djevojke vrlo često, primijetila je to odmah, na samom početku njihovog poznanstva. Vrlo rijetko bi jednu te istu dovodio dva ili više puta u društvo. Što je obično značilo u Mominu sobu, odakle bi zajedno izlazili u toplu večer.
Prisjećajući se tog nedavnog događaja i slino želeći čuti kako Momo izgovara one dragocjene riječi, Joška se propne na prste, priljubi uz Momine grudi. Bockajući ga malim i čvrstim grudima sakrivenim jedino tankom zelenom majicom bez rukava, unijela je u taj poljubac sve ono što mu je željela reći, sve ono o čemu je razmišljala. I iznad svega, sve ono što je silno željela čuti kako joj on to govori. Odvajajući se od njega, znatiželjno ga je gledala očekujući njegovu reakciju.
- Ostavljaš me bez daha, zanovijetalo moje malo - reče joj on u kosu, privijajući sad on nju uz grudi, dok su šetači prolazili pored njih i smješkali se, a sunce tonulo iza brda, iza Učke, galebovi kriještali. - Činiš me sretnim.
Zadrhtala je. Osjećaj sreće čitavu ju je preplavio. Još samo jedan mali korak i ... Osjetio je njen iščekujući drhtaj u svom naručju i polako je, krajnje pažljivo, odvojio od sebe. Zagrlio ju je lijevom rukom i okrenuo prema nestajućem suncu, koje je tonulo iza brda, prkosno prosipajući posljednje zlatne zrake, boreći se sa tamom.
Tjeskoba
Probudio se veoma rano, zora se tek naslućivala i zvijezde su još treperile. Već četvrto jutro tako. Za redom. Sad mu je to već počelo izjedati živce. Mislio je da će biti lijepo i ugodno, a ispada da nije tako. Zašto?
- Od sutra sam na godišnjem - rekla mu je Joška one večeri, dok su lagano koračali kući, prema njegovoj sobi, koja je postala njihova soba.
- Ozbiljno? - odvratio je i znatiželjno je pogledao: ulice su bile puste, ponoć se približavala i njihovi su koraci jasno odjekivali u noći.
- Najozbiljnije - rekla je ona i nasmijala se: često se smijala i on je zavolio tu njenu naviku. - Znaš li, kako bih ga voljela provesti?
- Kako?
- Uz tebe. Sa tobom. U našoj sobi. Samo ti i ja, bez društva.
Pogledao ju je onako kako je on znao, spustivši malo glavu i dobacivši joj pogled pun podozrenja. Što li se to kuha u njenoj lijepoj glavici?
- Oh, ne boj se! - uzviknula je Joška. - Naravno, ne bi uvijek bili sami. Izlazili bi, družili se, ali većinu bi vremena ipak bili sami, samo ti i ja. Zar to ne bi bilo lijepo?
- Ne znam - izbjegao je odgovor. - A tvoji starci?
- Što je s njima? Zar bi ...
- Ah, to! - prekinula ga je. - Ne brini za njih. Njima ću reći da idem kod prijateljice.
- Tako - primijetio je. - Sve si isplanirala.
Joška je zastala i upitno se zagledala u njegovo lice. Nastojala mu je pročitati misli i osjećaje, ali joj je Momo mirno odvraćao pogled ništa ne odajući. Joška se zbunila, uvijek bi se zbunila kad bi osjetila Momino odbijanje ili negodovanje, ili kad ne bi uopće znala što on misli, kao što se upravo događalo.
- Naravno - brzo je rekla i ponovo počela hodati - samo ako se ti slažeš. Slažeš li se?
- Ne slažem - odgovorio je.
Joška je ponovo zastala, po drugi put u kratkom vremenu i osjećajući suhoću u ustima bolnim se pogledom zagledala u njega.
- Želim to - rekao je Momo grleći je. - Naravno da želim. Samo te malo zavitlavam. Tako si nesigurna, da naprosto ne mogu odoljeti.
Ljubili su se točno ispod ulične svjetiljke koja ih je obasjavala. Zatim su, držeći se za ruke, pohrlili kući, u njegovu sobu, koja je postala njihova soba.
I evo ga, već četvrto jutro budi se prije zore i u toploj tami sobe osluškuje jedva čujno ujednačeno disanje Joške. Prvo je jutro, kad se neočekivano tako rano probudio, tiho ustao i dugo stajao pored kauča promatrajući usnulu Jošku. Sasvim gola, kose prosute joj po leđima, spavala je potrbuške, sa lijevim dlanom ispod lica. Samo joj je stražnjica bila pokrivena bijelom plahtom po kojoj je plesala prva danja svjetlost. Duge su joj noge bile opuštene u obliku naopakog slova V. Momo se osmjehnuo prizoru i sam sebi se zakleo, kako nikad neće zaboraviti ovo jutro, ovaj predivni prizor i ove osjećaje koje je prizor usnule djevojke pobudio u njemu. Zaljubljuje li se on to? Misao je bljesnula i nestala.
Jutros, četvrtog jutra, gotovo istovjetnog kao i prethodna tri, više nije mislio tako. Misli su mu bile nedostojne trenutka, osjećao je to, ali ih nije mogao potisnuti.
Joška je svakog trenutka ovih proteklih dana bila uz njega i bilo je više nego očito kako uživa u tome. Uvijek je bila nasmijana, pokreti joj bili iskričavi, oči joj plamtjele. A u Moma se uvukla tjeskoba. Podmukla mu je tjeskoba trovala događaj koji bi trebao biti lijep. Počelo mu je nedostajati sve ono, što bi inače činio kad ne bi bio s Joškom. Kasno ustajanje i odlazak na kavu i rum u obližnji kafić, dokono listanje novina, susret s Borom i ostalima koje je volio sretati. Sad toga nije bilo. Kavu bi pio sa Joškom. Gledao ju je kako uživa u kavi i nestrpljivo pušio ispijajući već drugu kavu i silno želeći izaći iz stana, iz sobe, njihove sobe. Osjećao je, da se mora kretati. Stidio se što su se takvi osjećaji probudili u njemu, ali nije ih mogao suzbiti. Nije si mogao pomoći.
Nešto prije sedam sati, znajući da je još uvijek suviše rano za ono što je naumio učiniti, dok je Joška i dalje mirno spavala ništa ne sluteći, Momo se iskrade iz sobe, tiho zatvori vrata i priđe telefonu koji se nalazio na ormariću u malom hodniku. Odlučno je okretao brojeve koje znao napamet, a kad mu se javi dobro poznati i pospani glas, bez ikakvog uvoda počne govoriti tihim i odrješitim glasom, zamišljajući Borino pospano lice.
- Dođi što prije i izvuci me van.
- Jesi li ti lud? Buditi me ovako rano ...
- Jesi li čuo što sam rekao?
- Čuo sam - promrmljao je pospano Boro, pa podrugljivo upitao: - Pukla ljubav?
Momo ne odgovori, spusti slušalicu i vrati se u sobu, legne uz Jošku polako i pažljivo i počne nestrpljivo očekivati prijateljev dolazak. Srećom, Boro stanuje sasvim blizu …
Krah
Kajanje je bilo ogromno i gotovo nepodnošljivo. Momo je samom sebi priznavao da se ponio odvratno. Neumoljiv crv savjesti neprestano ga je grizao.
Boro je stigao nakon otprilike pola sata, a Momo je uspješno odglumio čuđenje zbog tako rane posjete. Nije bila noć, Boro nije bio pijan i lakovjerna je Joška povjerovala u sve servirane joj laži.
- Dovezli su mi prokleta drva - rekao je Boro odmah čim je ušao u njihovu sobu, dok je Joška još ležala u krevetu. - Ne ljuti se što ti ga otimam, ali zbilja ne mogu sam.
- Naravno da će ti pomoći - rekla je Joška navlačeći plahtu pod bradu, sakrivajući se. - I budeš li toliko pristojan, pa izađeš na trenutak iz sobe, ustati ću i skuhati vam kavu.
- Kava bi mi baš jako prijala - rekao je Boro, izbjegavajući Momin ubojiti pogled.
Joška ih je poslužila kavom koju su ispijali pušeći. Raspitivala se o količini posla i o vremenu kad će joj se Momo vratiti. Slijedio je brzi i površni poljubac i već su bili na ulici. I ludi se vrtuljak zanjihao, počeo okretati.
Dokono su hodali od lokala do lokala i pili, pili, nazdravljajući svojoj lukavštini. Ponovo je bilo kao nekad, osjećao je Momo, ponovo je punim plućima udisao slobodu. Na radoznala pitanja Bore odbio je odgovarati. Jer što da mu kaže, kad ni sam nije sasvim siguran u ono što osjeća? Lijepo je biti sa Joškom, ali je isto tako lijepo ...
Čaše su se nizale u blistavom i zveketavom redu, glazba koju su obojica voljeli. Joška je bila zaboravljena, potisnuta, odgurnuta, sve je bilo zaboravljeno. Svijet je prestao postojati. Samo je šank, komandni most života, kako su Momo i Boro voljeli reći, bio stvaran, postojao je. I kako se činilo, postojao je samo za njih.
Čitav su dan pili, opijali se. Kasno u noć, kad više nisu ni kapljicu mogli uliti u sebe, odlučili su krenuti kući. Dok se uspinjao stepenicama do svog stana, Momo je mrmljao sebi u bradu. Psovke su se nizale, pripremao se na prepirku, na oštru svađu. Jer bio je siguran, kako Joška neće preko ovog mirno i blago prijeći. Ne preko ovog. Slagao ju je, prevario, ostavio samu. I sigurno će skočiti na njega poput bijesne mačke!
Ali Joška ni riječi nije rekla. Iz prostog razloga što je nije bilo u njegovoj, njihovoj sobi. Je li ovo još njihova soba, pitao se Momo pijano se njišući i pušeći posljednju cigaretu prije spavanja, nalakćen na prozor i zureći zamagljenim pogledom u vruću noć. Sumnjao je u to. Sve je gotovo, osjećao je i bol ga gušila, ali bio je suviše pijan, mislio je samo na to kako mora spavati, nije mogao ni o čemu drugom misliti.
Slijedio je dan za kojeg je Momo želio da se nikad nije dogodio. Dok je još onako bunovan i osjećajući odvratan okus u suhim ustima hodao prema kupaonici, iza njega je odjekivao glas njegove sestre.
- Jadna te mala čekala i čekala, dok joj nije postao sasvim neugodno. Ni jednom se riječju nije požalila na tvoje ponašanje, ali moram ti reći ...
Momo se zaključao u kupaonicu i podmetnuo glavu pod hladni mlaz vode. Dugo je prao zube, a sestrine riječi, one koje je čuo i one koje nije, a za koje je bio siguran da ih je izrekla, odjekivale su u njemu. Valovi stida natjerali su mu rumenilo i znoj na lice. A onda se u njemu podigao iznenadni bijes: neka svi idu do đavola! Svi bi željeli da on prihvati njihove norme života koje mu se gade. Neka svi idu u sto ...
Tek je sutradan, bilo je već poslijepodne, vruće po običaju, Momo ispustio knjigu koju je čitao, ustao i prišao telefonu u hodniku.
- Oprosti, Joška - reče joj kad se javila, a javila se gotovo istog časa kad je telefon zazvonio prvi put i bio je siguran kako je željno iščekivala njegov poziv, ne udaljujući se od telefona. - Ja sam divljak. Ali to sam ti rekao čim smo se upoznali. Ne ljuti se.
- Ne ljutim se - rekla je tiho, toliko tiho, da je više naslutio riječi nego li ih čuo.
- Ne ljutiš se?
- Ne - odgovorila je. - Ali jako žalim.
Momo je uzdahnuo. Žalio je i on. Shvatio je, da mu je do Joške stalo. Možda je i voli. Istina je da mnogo misli na nju i da mu je silno ugodno u njenom društvu. Ali ... taj prokleti "ali" nikako ga nije napuštao.
- Razumijem - rekla je Joška.
- Ništa nisam rekao.
- Da znam - rekla je ona meko, kako je samo ona znala. - Ništa se ni nema reći.
Momo je uzdahnuo i polako spustio slušalicu. Vratio se u svoju spavaću sobu sretan što mu u stanu nema ni majke ni sestre. Lakše je podnositi bol bez njihovih riječi. Priznao je samom sebi da osjeća bol, ali nije mu bilo lakše zbog toga. Prišao je pisaćem stolu i dohvatio bocu ruma koja je stajala na njemu. A onda odmahne glavom i vrati bocu na prijašnje mjesto.
Ne, neće. Bio je siguran kako Joška upravo to misli: sad će prići boci ruma, napuniti čašu, ispiti je, naliti drugu i početi se spremati za izlazak i još jednu bjesomučnu pijanku. Neka ide do vraga i Joška i svaka druga koja mu pokušava nabaciti omču oko vrata. Ni kapljice neće popiti!
Pogled mu se zaustavi na kompletu knjiga crvenih kožnih korica. Dostojevski. Kupio je komplet odmah sutradan nakon što je stigao kući. Priđe knjigama i sve ih, dvanaest debelih knjiga, premjesti na pod pored kauča. Legne na kauč i dohvati prvu koja mu je došla pod ruku: "Braća Karamazovi".
Tjedan dana nije izašao iz stana, gotovo ne napuštajući sobu, ne javljajući se na telefon, odbijajući učestvovati u životu, bocu ruma koja se bljeskala pod kosim sunčevim zrakama ni ne taknuvši. Sve dok nije pročitao svih dvanaest knjiga.
Shvatio je: patnja je bit čovjekovog postojanja.
Copyright © 2012. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
Post je objavljen 08.01.2012. u 11:34 sati.