Marketing
O Larssonu i Salander,o kavi i sendvičima
Napokon sam na ovim praznicima uspjela pronaći vremena i baciti se na zadnju knjigu Stiega Larssona Kule u zraku,ujedno i završnu knjigu trilogije Millenium.Zainteresirala sam se za ovu seriju ovo ljeto,nakon što sam na puno mjesta nailazila na to vrlo zanimljivo ime prvoga nastavka-Muškarci koji mrze žene.Moram priznati da sam očekivala da je riječ o nekoj knjizi o samopomoći koja će opet raspravljati o vječnom pitanju muško-ženskih odnosa.No kasnije sam shvatila da radnja zapravo uopće nema veze sa naslovom.
Legenda o Larssonu i njegovim uradcima opet je došla u središte pozornosti zbog,kao što i sami znate,lansiranja filma Muškarci koji mrze žene(ili kako ga Amerikanci koji se uvijek moraju izdvajati zovu Girl with the dragon tattoo čime su jedan intrigantan naslov zamjenili potpuno nemaštovitim).Šveđani su prije par godina već snimili taj film,ali budući da Amerikanci žive po filozofiji "Kud jedan Turčin,tud i mali Mujo" ne bi to bili oni kad ne bi upleli svoje komercijalizirane prste.Inače se o ovom filmu priča već godinama jer se pola Hollywooda borilo za ulogu "šarmantne" Lisbeth Salander.
Ne vidim što je toliko zanimljivo u Lisbeth,iako sam istina,dosta slična njoj po stavovima te ne zanimanjima za nekakve društvene forme i glupa pravila pa je možda to razlog.Ali Larsson je oko nje imao vrlo lagan posao.Teže je napraviti normalan lik i opisati sva njegova razmišljanja i dvojbe nego lik osobe koja svaka dva poglavlja izgovori jednu riječ i samo po cijele dane prtlja po laptopu i jede jednu vrstu pizze.
Njezin lik je,po meni,zapravo vrlo jednostavan.Riječ je o genijalnoj hakerici koja voli matematiku,ne vjeruje državnim službama s opravdanim razlogom te šuti prilikom svakog razgovora s njima zato što je nisu htjeli slušati kada je imala nešto za reći te su je strpali na psihijatriju kako bi je se riješili.
Zbog toga što su je toliki ljudi ismijavali te joj nisu vjerovali potpuno je izgubila povjerenje u ljude.
Zna biti nasilna,ali samo kada je u pitanju obrana nje i njezinog teritorija,ili osoba koje su joj drage,što je u potpunosti razumljivo.
Iako odbija razgovore sa ljudima,ipak se trudi biti vrlo pristojna.
Izgubivši povjerenje u ljude također odbija pomoć drugih,jer zbog poljujanog povjerenja sumnja u njihove iskrene namjere,pa tako i pomoć stravstvenog novinara Mikaela Blomkvista.
Sam Larsson je rekao da je zamislio Salanderin lik kao osobu kojoj se apsloutno jebe za društvena pravilna,koja nema povjerenja u druge te Blomkvista kao socijalno uravnoteženu osobu koja će nju i cijelu priču držati u ravnoteži.No kako sve više imamo priliku čitati njegove knjige možemo primjetiti kako je Blomkvist sve osim primjer jedne tipične,normalne osobe.Živi u stanu od 60 m2 sa samo jednom sobom čime pokušava sam sebi dokazati da je jednostavna osoba,što nikako nije.Godinama održava vezu sa udanom kolegicom,za koju nije nimalo emocionalno vezan,već ih samo veže želja za divljim seksom,a za tu vezu zna i njezin suprug.
Zbog toga ga ostavlja supruga i odlazi sa njihovom kćeri,a njega ni najmanje nije briga za to.Pomalo paranoičan,sklon je odjednom pobjeći bez riječi od svega.Neobičnog karaktera te nedefiniran,nije ga briga za tuđe mišljenje te se ničega ne boji.
Mikael Blomkvist zapravo je veća nepoznanica od Lisbeth Salander,potpuno nejasan lik,za razliku od Salander o kojoj se zapravo sve zna.No svoju ekscentričnost prekriva poštivanjem društvenih pravila kada mu to odgovara,prikrivajući pravoga sebe.
Mislim da ga je Larsson pomalo stvarao po uzoru na samoga sebe,ovisnog o kavi i cigaretama,sklonog pisati noćima,neobičnih metoda,pomalo nedostupnog.
Kao što je rekao i Miljenko Ljergović,Larsson voli neobične,žive i frustrirane likove.No mislim da ih on zapravo,kao i svaki pisac,stvara po uzoru na sebe,zapravo ne primjećujući koliko je zanimljive likove stvorio.
Stieg se dokazao kao vrhunski pisac,vješto prikazujući,na prvi pogled,nekoliko nepovezanih radnji koje na kraju povezuje u jedinstvenu cjelinu dokazujući svoju genijalnost.No zamjeram mu što je kroz svoje knjige drugima pokušao nametnuti svoje teorije te prečesto prepričavanje nekih nezanimljivih događaja čije je mjesto u nekom političkom časopisu i zasebnoj knjizi nego u kriminalističkom romanu,pretjerano umarajući svoje čitatelje koje često ne zanimaju tajne nacističke udruge koje su se rojile Švedskom 70-ih godina,iako ga mnogi zapravo hvale zbog toga,no vjerojatno zato što se i sami bave proučavanjem takvih stvari.
Larsson zapravo toliko govori o nacizmu,špijunima,kapitalizmu i desničarskoj stranci da sam se često pitala o čemu je ovdje zapravo riječ i kakve veze te priče imaju s temom.
Prvi dio sage je po meni najzanimljiviji i najnapetiji,dok se u zadnjem dijelu pomalo vidi autorova polagana nezainteresiranost ovom temom te polagani nedostatak maštovitosti.
Koliko i briljantan,njegov književni stil je i iritantan.Mislila sam da sam samo ja primjetila te neke sitnice i da su samo mene živcirale dok nisam vidjela da i većina ostalih čitatelja te mnogi svjetski književnici misle isto.Naprimjer,njegovi likovi uvijek piju kavu i jedu sendvič.Ponekad čak i pojedu pizzu,ali ona obavezno mora biti marke Billy Pan.Jer tko zna,možda je SOA-ina tajni pododjel koji radi po zapovjedima upravnog odjela neupravne referade ureda za financije(nevjerojatno koliko odjela u tvrtkama,novinama i vladi čovjek može izmisliti) za koji nitko ne zna da postoji otrovala svaku drugu vrstu hrane jer im je nebitni ruski špijun tako rekao?
Njegovi likovi svake 2 minute piju kavu.Kad ne znaju o čemu da razgovaraju,ajmo piti kavu.Kada zapnu tijekom istrage,ajmo piti kavu.Kava je očito rješenje za sve.
Vide se i njegovi brojni stereotipi prema istočnim Europljanima-par puta je spomenuo jugoistočne gangstere(on zapravo istočnoeuropljane spominje samo u kontekstu glupih,neobrazovanih,hladnokrvnih ubojica)kao ljude koji izgledaju istočnoeuropski.Kako netko može tako izgledati???
Posebno smiješan mi je bio početni opis Dragana Armanskija kojeg naziva otprilike ovako-bosansko-hrvatski Musliman grčkog podrijetla sa srpskim korijenima.
Pogotovo u trećem dijelu njegovi likove idu Sclusennom,pa skrenu kod Skramenskija,dođu u Kuntagmon,pa obiđu Gontensslman i kod Gontanstana skrenu lijevo.I gdje su onda stigli?U Rumunjsku?Ili u nedaj Bože neku istočno-južno-sjeverno-grčko-katoličko-muslimansko ganstersku zemlju?
Zar mu je cilj napisati u svojim knjigama imena svih Božjih ulica u Stockholmu?
U svakom slučaju,vjerujem da su druga dva nastavka definitivno mogla biti bolje napisana.Drugo nastavak-Djevojka koja se igrala vatrom obiluje sa puno manje napetosti i samo jednim interesantnim likom,no ipak ispravljajući pogrešku prvoga dijela ne dolazi do čestog udaljavanja od glavne radnje i do konačnog zaključka se ne dolazi prenaglo
Treći nastavak je priča za sebe-bez tajni,napetosti,u početku se odmah otkriva sve,često iznoseći puno nezanimljiv i nepotrebnih podataka
Možda je,s obzirom na ovaj uzorak sve lošijih i nezanimljivijih nastavaka ipak najbolje da četvrti nastavak nije napisan.
Mislim da je ova trilogija izazvala toliko pozornosti najviše zbog iznošenja raznih kontroverznih teorija te dokazivanja ljudima da fina,sređena Švedska država nije takva kakvom se čini omogućavajući ljudima da se naslađuju sa imidžem koji je švedska vlada dugo gradila.
Post je objavljen 06.01.2012. u 21:35 sati.