Sad bi ja kao trebala napisati službeni post "Tamara and Ranko are no longer in a relationship, I fell like shit and going home cry to my mama", ali ne mogu.
Je li mi teško palo, jest. Cjeli život moram nanovo organizirati, isplanirati slobodno vrijeme i teoriju "Kako se ne osjećati usamljeno". Ali trenuačno još to ne mogu pa zato i idem kući. Kako gospođa Voldemort kaže, da budem pod kontrolom i nadzorom zbog mog divnog karaktera i naravi. Što je istina. Sudba kleta mene uvijek pogađa, to je laž. Ja sam ta koja samu sebe obično i uvijek izdeprimira svojim sivim mislima i predviđanjima i sama sebi obično ne dam priliku da idem dalje.
Jedna od mojih novogodišnjih odluka je bila, zapravo moja jedina novogodišnja odluka ikada, jest da ću se prestati vraćati i analizirati ono što je bilo jer ono što će biti mogu jedino na taj način spasiti.
Da li ću ići češće na kave i da li će ispred mene vjerojatno biti mnogo loših dejtova, vjerojatno. Ok, ja ne dejtam, ali se "dejt" tu i tamo znao dogoditi spontano pa u tom kontekstu moram i govoriti.
Da ne idem dalje u dužinu i širinu, kad se ljudi karakterno razlikuju i kad nemaju iste želje o planovima onda jedan vuče silu na svoju stranu, a drugi na svoju i njihovi putevi se više ne susreću. Onda bolje da puste to što vuku jer odavno vuku imaginarni konopac i muče se bezveze.
Ja znam da u paralelnom svemiru naši putevi nikad se ne susreću, a u ovom se to ipak dogodilo i bilo je tu svega lijepoga, a ono ružno nećemo pamtiti. Sad se moram ići napiti kako bih mogla ljudima elaborirati što se dogodilo iako im neću ništa elaborirati. Eto.
Gotovo je, ali nećemo zbog toga plakati.
Post je objavljen 06.01.2012. u 19:51 sati.