Ljeto je bilo predivno...Za uništit- zakon!
Mislim da neki ljudi uništavaju tuđe živote sa takvim guštom....
Isto kao da se popišaju na savršeno bijeli snijeg. I onda još pokušavaju pišajući nešto nacrtat, napisat. Eto, tako sam se ja osjećao. Ko svježe popišani snijeg. I onda još i po**an. I onda kad snijeg nije uzvratio onda ga još nasuli sa šutom i prešli valjkom. I još jednom popišali za svaki slučaj.
"Eto ti na Šumane-mi znanstvenici smo moćni-tko si ti?HaHA.."
Bolesno...
Ali da, ja nisam imao stolice 15 dana. Od toliko govana što sam pojeo, negdje je moralo izbiti.
Počele su temperature, pa do kraja mjeseca upala pluća.
Upala pluća se nastavila sa upalom bubrega.
Nakon toga sam imao operaciju koljena na koju sam čekao 2 godine i (imam pismene dokaze) čiji sam termin dogovorio sa predstojnicom. Koljeno sam sređivao kad nisam imao posla sa studentima. I trebalo mi je tjedan dana bolnice. To je sve.
Početak je rujna, nitko se još nije vretio sa godišnjeg. Samo predstojnica dežura u svom logoru. Došao sam na posao, sjedio u kancelariji 3 dana i stanje sa upalom pluća se tako pojačavalo da mi je od kašlja nešto puklo pod lijevim rebrima, nakon čega nisam mogao disati punim plućima.
Otišao sam kod doktorice, dala mi je najjače antibiotike i rekla da doma legnem inače bolnica 100% sutra.
Pošaljem predstojnici SMS da ne mogu sutra doć na posao. Samo sutra!
SMS zato jer čim sam se razbolio bio sam siguran da će se i bolest upotrebit protiv mene, tako sam i rekao suprugi ("Upala pluća---gotov sam na faksu, vidit ćeš, predstojnica će sve iskoristit protiv mene"). Znao sam da sam gotov, a SMS-aom sam pokušao smanjiti štetu na najmanju moguću.
Dobijem odgovor na svoj SMS da sutra ne mogu doći na posao.
Odgovor je bio:
"Naravno".
OK reko, to je to. Znam što se događa. Nisam lud. Ova me želi sribati totalno. Zla je potpuno. Do kraja. I ne odustaje.
("Od ronjenja ništa, još su zaruke tu, ali eto, tip je već u očima profesora varalica, još i ne dolazi na posao-predivno...mljac, mljac...")
Odmah pokušavam zvati.
Ne javlja se.
Zovem nekoliko puta-ništa.
Od stresa, ali stvarno od stresa, toliko mi je loše bilo da mi je odmah temperatura rasla i tresao sam se.
Nakon toga sam rekao sebi-DOSTA.
Napisao sam joj e-mail da je meni doslovno dosta njenog maltretiranja, da ona ima ozbiljnih problema (sa samom sobom), i da sam umoran od toga da ja radim ono što je njen posao (da koordiniram naš rad, i uspostavljam komunikaciju "ala Sizif"-to je posao šefice a ne podređenog-matica u košnici dirigira a ne radilica).
Nakon toga, ipak nisam legao doma nego išao nazad doktorici da mi da doznaku za bolovanje.
Sutra ujutro donosim doznaku za bolovanje....
Post je objavljen 06.01.2012. u 18:10 sati.