Govorio sam ja tako o svojim grafikonima ali uopće nisam bio tamo.
Bio sam na nekom drugom svijetu. U oblacima. Čuo sam buku koju sam proizvodio i vidio sam da mašem rukama i pokazujem brojeve i krivulje.
I svi su pozorno pratili.
Ali mene tamo nije bilo UOPĆE.
Ja sam bio tamo gdje mi nisu zamjerali što sam zaboravio na ispit. Gdje su mi vjerovali da nisam slagao (da nisam namjerno "zaboravio ispit"). Tamo sam bio gdje to uopće nije bilo nikome bitno. Jer su vidjeli moj talent i moj rad da oplemenim svoj talent. Ja znam dobro gjde sam bio. I tamo gdje sam bio bio sam potpuno siguran i ovi licemjeri mi nisu mogli ništa. I bio sam tamo gdje sam trebao biti. Bio sam na dobrom mjestu.
Uglavnom Šumanove ruke su ispokazivale što se imalo pokazat, usta su izbrbljala svoje i smijala se sa svima.
Ali Šuman se nije sputio u orbitu sve dok ova predstava nije bila gotova. KOnačno su profesori potpisali da su sjedili na stolicama, da su poslušali sve što se pričalo i kimali glavom. Njihovi potpisi su dalje završili u nesmiljenoj proceduri u jedinsktvenom dokumentu o obrani mog magisterija.
Uslijedila je klopa. Ovo je već imalo smisla. Gladni su došli na svoje. Jelo se i vidjelo se da ipak sve ima smisla. Catering sam sam napravio i za njega sam dobio pohvale čak i od šefice zavoda. Pošto sam tjedan dana ranije obznanio na zavodu da se na jesen ženim (u prijašnjim postovima objašnjenjo tajenje zaruka), šefica zavoda mi je nakon pohvale cateringa rekla da će mene moja žena ostaviti. Za koju se još nisam ni oženio.
Fino upakirano govno. Bravo šefice. Hvala.
Nakon što sam pojeo sva govna ovih divnih faca, otišao sam na godišnji.
Dakle obrana i godišnji.
Riješeni studenti (gotova nastava, gotovi završni radovi), riješen magisterij. Potrošio sam već tjedan tana svog godišnjeg zbog problema sa studentima i odgode obrane ali nema veze, sve je gotovo.
Odem kući.
Tek tada su počeli problemi...
Post je objavljen 06.01.2012. u 17:51 sati.