Noc je u Tel Avivu. Idem na vlak. Vozi svaki puni sat. Prolazim starom glavnom autobusnom stanicom. Sirotinjska cetvrt, naseljena stranim radnicima. Mnogi nemaju dozvolu boravka, kriju se. Ne zuri mi se. Hodam polako i promatram zivot na koji nisam navikao. Prodavacice ljubavi krecu na posao. Traze klijente ili ce oni naci njih. One sretnije vec su obavile sto su trebale i vracaju se kuci. Prilazi mi jedna. Gleda u mene, ali mi se cini da me ne vidi. Kao, kao da kroz mene i kroz tamu zuri u onu daleku liniju gdje se more i nebo spajaju sa vjecnoscu. Mimoilazimo se i ona mi kaze: "Laku noc!" ... a na licu joj izraz kao u djeteta koje nema koga da ga utjesi. Ne znam jesam li joj odgovorio ili nisam. Ubrzah korak, samo!
Post je objavljen 06.01.2012. u 17:47 sati.