Marketing
MUZE
Rekla sam mu, a okviri su nam poslovni, jučer:
Uistinu ne znam zašto te obavještavam o „svemu“ što se događa u mom međurječju, ali tako nam je izgleda pao grah. No računam da si u svom poslu sviko na čudne žitelje u inboxu, pa ćeš i mene nekako amortizirati. I čak znam da ćeš u ovom što sam ti rekla sigurno prepoznati jednu stoput viđenu nedoraslu želju, jer svatko tko piše želi baš to, ali kunem se – Nije. Niti mislim da sam nakon tri nazovi pjesme „dorasla“. A nije ni novogodišnja odluka. Branila sam se kao i do sada, krosmajhart. Ali znaš me već bar toliko… mene kad ponese ruka, ponese me ruka.
Rekao je, najednom probivši okvir:
Suzi moja beskonačna. To baš jest tvoj format. I nije jedini. Tebe su otele muze.
Jer mi se i bluza od te pohvale zarumenjela, jučer nisam mogla misliti. Ipak... danas već mogu. Ali onda mislim potpuno drugo, mislim kako moja „stvaranja“ nikad nisu vodile muze. Njih je nemilice gonila gola prisila da se takva kakva jesam (postoji arhiva, pa da ne širim temu) nekako preživim. I u tom privatnoj „raboti“ preživljavanja, a ne kreacije, pa još od od boli?, čežnje?, ljubavi??? obnevidjela… muza ja ne viđoh. Jedna šumom, druge drumom. No ipak... u dva do tri navrata na tren sam im osjetila ruku. Osjećaj? Otimanje, uistinu. Pa izbačaj u orbitu, halucinacija, let. A koža užarena...
...
Bilo je to prije godinu dana... Rijetka noć u kojoj nisam zatvorena u ovim marginama i tako suženog zora bezuspješno guglala - ni "ljubav", ni "ljutnju", ni "čežnju", ni "tugu"... nego sam, bez sebe i "van sebe", povišena, bestjelesna i lebdeća... i kao u snu na koji nemam utjecaja i koji me nosi, u jednoj halucinaciji, kao pod vrućicom, uhvatila sve svoje formate za kojima čitav život tragam, koje intuitivno zauzimam i popunjavam...
i eros i ludilo i ranjivost i ženstvenost i nesvodivost...
oteta od muze.
I taj labud postojano, još je tamo, još je tamo
(Pink Swan - Tessa's cut)
...
U svoju se sobu vratih, dok u meni duša plamti;
Nešto jači nego prije udarci se ponoviše.
"Zacijelo", ja rekoh, "to je na prozoru sobe moje;
Da pogledam časkom što je, kakve se tu tajne skriše.
Mirno, srce. Da vidimo kakve se tu tajne skriše –
Valjda vjetar, ništa više."
Prozorsku otvorih kuku, kad uz lepet i uz buku
Dostojanstven ude Labud, što iz drevnih dana stiže,
Ni da pozdrav glavom mahne, ni trenutak on da stane,
Poput lorda ili dame kroz moju se sobu diže...
Sjedoh, tražeć smiso toga, al ne rekoh niti sloga
Ptici, čije žarke oči srž mi srca opržiše
Predan toj i drugoj mašti, pustih glavu mirno pasti
U taj baršun ljubičasti, kojim svjetlo sjene riše.
...
I taj Labud postojano, još je tamo, još je tamo...
da li Vam se to nekad dogodilo? meni nije.
...ali mi se još uvijek vrti
I taj Labud postojano, još je tamo, još je tamo... ______
tessa k
Post je objavljen 05.01.2012. u 18:47 sati.