Marketing
voz
Uvjek ti se vraćam iznova...
Svaki put naslutim nešto novo. Toliko je toga...
Plaši me ta potreba za tobom, taj trzaj u mišićima, da gotovo posrnem.
Možda sam ja uzela k sebi više nego što smijem, nečije tudje trajanje...u želji da nadjem
svoje. U želji da te osjetim kroz samoću...
A želim, svašta mi se vrzma po glavi. Pokrećeš me, kao da me rukama odižeš od poda...
Možda mi je potrebna ta snaga dvosmislenosti da bih preskočila rov još uvjek ustalasanih
I da udjem stajala bih negdje sa strane, neprimjećena, možda samo praćena sažaljivim
pogledima onih koji kriju tajnu kuda ide ovaj voz...
vapaja.
Možda sam ja dozvolila da osjetim, da poželim, da se pronalazim u svakom slovu...
A plašim se da priznam, da vidim šta je iza ogledala, da se pustim...
Boli me koliko osjećaš suštinu, tjerašme na plač, sve si što niko nikada bio nije...
Zašto ti, a ne neko drugi...zašto ona, a ne ja...
Kako tebi ništa ne promiče, te slatke nijanse u tonalitetu misli.
Sve me boli od prepoznavanja, ali
voz je krenuo prije nego što sam i saznala za red vožnje, putnici su se udobno smjestili,
odavno imaju rezervacije...
Post je objavljen 05.01.2012. u 15:48 sati.