Fali mi capoeira. Ali mi se ne da više. Komplicirana sam osoba, zbilja. Niti jedan hobi nisam dugo zadržao. Ne znam zašto je to tako, valjda mi je mozak uvijek u potrazi za nečim novim.
Isprva sam s capoeirom prestao jer me koljeno rasturalo. Mislim da sam ga udesio jer sam nakon čitavog života sesilnog ponašanja naglo skočio u akrobatsku borilačku vještinu i moje lijevo koljeno naprosto nije moglo pratiti ritam. Šteta, stvarno šteta. Da me koljeno tamo negdje prije ljeta nije počelo grozničavo rasturati, vjerojatno bih još uvijek trenirao. A možda i ne bih.
Naime, u Centru se dosta toga izmijenilo. Nekakve nove „struje“ i nova pravila. Jedan mail me totalno izbacio iz takta. Naime, pripadao sam „srednjoj“ grupi, bilo nas je manje na treninzima (što znači više prostora za izvođenje sekvenci), bilo nam je ok. Ali počela su nekakva pravila da se „mora“ ovo ili ono inače će nekakve „sankcije“. A ja osjetljiv kao stanična membrana na deterdžent na sve te „mora se“ spike. Ako išta mrzim na ovom svijetu, onda je to kada mi netko govori da nešto „moram“ inače sam gad/bezobrazab/bezveze/ovakav/onakav. Naime, „pravilo“ je bilo da srednja grupa MORA ići nedjeljom na radionice i MORA asimilirati brazilsku kulturu, sviranje, pjevanje i sve što s time ide. Meni se nedjeljom nije išlo na rode (ako ste zaboravili, čita se „hode“) jer mi se jednostavno nije išlo. Više razloga je tu bilo.
Kao prvo, tamo su većinom bili ljudi koji su toliko napredni u capoeiri da ih je divota gledati, ali ni za živu glavu se ne želiš s njima naći jedan na jedan. DA, svi su mi govorili da je „jedini“ način da naučim capoeiru taj da upadnem u rodu s nekim naprednim i „učim u procesu“. Hvala, ali ne hvala. Jednostavno nisam takva osoba. Pokušao jesam, išao sam nedjeljama (svako toliko), ali jednostavno se nisam pronašao u tome „moraš“ ovo ili ono.
Teško mi ne nekome tamo tko je zaljubljen u Brazil i capoeiru objasniti da su moji motivi bili drukčiji. Meni je trebala rekreacija + borilačka vještina, a ne asimilacija kulture, povijesti, stila života i svega ostaloga što capoeira i Brazil pružaju. E, po novome, početna grupa služi samo za rekreaciju, za one koji ne namjeravaju postati „Brazilci“.
Problem je u tome što je početna grupa uvijek toliko zagužvana da ne možeš pošteno ni nogu dignuti. Sada, koliko čujem, nije tako. Naime, Centar je uspio kupiti (nabaviti) prostoriju iznad „dvorane“ (u navodnicima je jer je to dvorana isto kao što sam ja predsjednik HDZ-a) u kojoj su naši treninzi bili. Navodno je veća i sve. Divno i krasno. Ali ljudi su ostali isti.
A i mene pere nekakva mentalna lijenost, tako da se jedva natjeravam da radim išta, a kamoli ubijam sat i po u nemogućim pozama. Koljeno je valjda odlučilo boljeti forever u tim čudnim pozama, tako da vjerujem kako su dani capoeire za mene gotovi. Šteta. Danas, dok sam završavao s teretanom, malo sam ponovio neke udarce i pokrete i tako mi je nedostajao trening capoeire da sam se skoro razbacao tamo. I jesam. I kada sam se sagnuo u jedan položaj, koljeno me podsjetilo da to ne bih trebao raditi. I snuždio sam se.
Sada mi se STVARNO ne da ići tražiti novu grupu za učiti capoeiru. Baš mi se ne da, nemam trenutno ni snage ni volje ni vremena upoznavati nove ljude. Bogme nemam ni para za plaćati treninge. U ovu teretanu u kojoj trenutno jesam idem isključivo jer je povoljna. Ima tamo jedna prostorija, prazna (za boks, s vrećama i tako to) u koju ću moći ići i vježbati određene pokrete koje mogu uraditi bez bojazni za koljeno. Zadnje što želim je ostati šepav.
Ali nedostaje mi. Tih cca godinu dana koliko sam trenirao osjećao sam se savršeno, konačno sam radio „nešto“, bio „netko“, radio nešto posebno što ogromna većina ne može, ne zna ili nikad za to nije čula. Baš sam se osjećao special. I nedostaje mi. Kad se samo sjetim koliko sam lijepih trenutaka doživio na treningu kada smo moje tijelo i ja uspjeli napraviti nešto za što smo bili uvjereni da NIKAD nećemo moći! :D I ono cijelo ljeto koje sam proveo doma, bacakajući se u sumrak po plaži, dok su me Župljani gledali kao da sam pobjegao sa psihijatrije. :D Eh… Pokušat ću većinu toga rekreirati u teretani. Ali nije isto. Za capoeiru ti treba druga osoba. Isto kao što ne možeš igrati badminton sam, tako ne možeš ni capoeiru.
Anyway, uhvatila me nostalgija. Udružena s nekakvom epidemičnom depresijom koja hara stanovništvom, zajedno s kroničnim umorom i približavanjem kraja jednog povećeg životnog razdoblja, izaziva u meni svakakve koktele osjećaja, mahom negativne, i teško mi se i sa kakvim žarom posvetiti ičemu. Baš šteta…
On a different and completely unrelated matter, Kindle bi trebao (s naglaskom na „trebao“) stići sutra. :)
Post je objavljen 04.01.2012. u 20:49 sati.