Slijedi osvrt na najdraži mi film 2011. godine.
Uvertira iz Wagnerove opere Tristan i Izolda je muzička pozadina prologa filma Melancholia redatelja Larsa von Triera. Ta Wagnerova uvertira je poznata u povijesti glazbe po tzv "Tristanovom akordu" čija konstrukcija je u suprotnosti sa dotadašnjim učenjima glazbene teorije.
Pa kao što je Tristanov akord razorio dotadašnju muzičku harmoniju, tako on na početku filma prati kretanje lijepog ali destruktivnog planeta Melancholia koji svojim dolaskom u sunčev sustav i razaranjem Zemlje razara harmoniju sfera, božansku muziku.
Naime, prema teoriji harmonije sfera svaki planet proizvodi svoj ton i svi planeti u sunčevom sustavu su u suglasju i čine akord, ali Tristanov akord, odnosno planet Melancholia sve to razara.
Tu je jasna paralela između te uvertire koja je jedina muzika u filmu (osim svirke benda na svadbi) planeta Melancholia i lijepe ali destruktivne Justin.
Lik Justin ima istu ulogu kao Wagnerova muzika i planet, ona razara tradicionalnu društvenu harmoniju.
Uništava svoj brak na isti dan kada ga je sklopila, uništava i trud svoje sestre koja je cijelu svadbu organizirala, daje otkaz u firmi... I sve to je učinila jedino stoga što je depresivna ili melankolična. Dakle bez nekog praktičnog razloga, već naprosto manifestira svoju lijepu ali destruktivnu prirodu. Popout planeta koji ne bira svoju putanju već je njome predodeđen da razori zemlju, tako i Justin ne bira uništenje svega oko sebe, već je na neki način predodređena da to učini.
Navedene paralele između destruktivne muzike, planeta i osobe su mi najfascinantniji dio filma, destrukcija je prikazana muzički (nazovimo metafizički), makrokozmički (iz božije perspektive ili vizualni sudar planeta) i mikrokozmički (kroz ljudsku dramu na planetu Zemlji). Zadovoljen alkemijski princip kako gore, tako dolje, ali o tome još malo detaljnije na kraju teksta.
Drugi aspekt filma je odnos između sestara odnosno razarajućeg (Justine) i konstruktivnog (Claire)principa.
U trenucima dok još vlada društveni sklad, Justine se ponaša neurotično i pada u tešku depresiju, dok njezina sestra radi sve kako bi je stabilizirala i očuvala društveni sklad. Claire ima stabilan brak te radi sve na održavanju starog poretka, to jest harmonije. No, što se planet Melancholia više približava zemlji, planet koji narušava sklad, Claire postaje sve neurotičnija, dok se Justine malo po malo stabilizira.
Na neki način razaranje zemlje je ostvarenje životnog smisla Justine (njezine esencije koja ju determinira na razaranje) prema kojoj je sav život zao. S druge strane Claire je stava kako je sav život dobar i razaranjem starog poretka odnosno približavanjem planeta, ona počinje gubiti svoj smisao života, budući se njezina konstruktivna esencija koja ju determinira u takvoj situaciji više ne može ostvariti (a čija može, pa Justinina i sličnih melankolika). Naime u filmu nam je Claire prikazana kao osoba koja je privržena obitelji i time na neki način se brine za budućnost ljudske rase nastavak i rast života, dok Justine sve to mrzi.
Ipak, najveći negativac filma nije niti destrukcija, niti depresija već znanost. Znanost je utjelovljena u liku Claireinog muža astronoma. On je sebično uvjeren u nepogrešivost svemoguće znanosti (dakle još jedna vrsta stare harmonije) i uvjerava ženu kako planet neće udariti u zemlju. Čak joj na neki pomalo inkvizitorski način brani pristup internetu i stranicama što najavljuju sudar. No kada se njegove kalkulacije pokažu pogrešnima on sebično uzima sebi život bez najave ženi i time joj pojačava napad panike i ne pruža nimalo utjehe. Kao sama znanost, ne smije joj se nikad proturječiti, a kada se pokaže pogrešnom samo nestane kao da nikada njezina pravila nisu postojala ostavljajući nas još manje sigurnima.
Treći aspekt filma, smrtnost!
Kao što postoji paralela u značenju planeta, muzike i Justine tako pri kraju filma Justine izjavljuje kako ona ima uvid u budućnost i da je to saznanje destrukcije bio razlog njezine depresije. Naime ona je prije svih znala kako je cijela ljudska igra oko obitelji i brige za budućnost farsa jer je kraj neminovan.
Dakle, tu možemo povući paralelu sa našom svijesti o smrti. Znači li to ako znamo da smo smrtni da onda moramo od svega odustati? Ili je samo konačnu spoznaju o neminovnom udaru planeta Justine dočekala kao savršen razlog da opravda, racionalizira svoje ponašanje?
Time je po prvi put, našavši stvar sličnu njoj (famozni planet koji je u isto vrijeme lijep ali i destruktivan) našla svoj smiraj. Na taj način je prestala biti depresivna i čak pružila simboličko sklonište svojoj obitelji neposredno pred udar u formi šatora od suhih grana.
Četvrti aspekt filma se bavi time da život raste od učenja iz prošlosti i brige i pripreme za budućnost. Život se tiče održavanja svakodnevnih stvari kroz planiranje dok je destrukcija stvar trenutka. Stoga imamo Claire kao osobu koja zna što radi i uspješno prikriva emocije, dok Justine radi sve što joj prvo padne na pamet. Mislim da ovaj dio nije potrebno dalje obrazlagati.
I konačni aspekt filma, Sublime ili uzvišeno!
Planet i muzika i Justine su u isto vrijeme lijepi ali destruktivni (zastrašujući) u svojoj pojavi i radnjama. Time nam se ukazuje koliko je ljudska egzistencija i kreacija mala u odnosu na cjelokupni svemir (naime trenutak doživljaja uzvišenog je onaj kada smo suočeni s nečim monumentalnim što nas u isti tren fascinira ali i straši jer smo nemoćni prema moći tog predmeta divljenja).
Najbolji prikaz uzvišenog nam je dat na samom početku filma kada sudar Melancholije i Zemlje gledamo iz tzv. Božje perspektive. No kada uđemo nastavkom filma u mikro razinu, kada se uživimo u ljudske odnose doživljavamo našu svakodnevnu dramu i borbu za opstanak.
Suosjećamo se sa ljudima!
Suosjećamo se s Claire koja gubi sve za što je živjela, obitelj, vrt, životinje itd i na neki način mrzimo bahatu Justine i planet Melancholiu unatoč svoj njihovoj ljepoti.
Naime Justine i planet donose kraj naše sigurnosti a to je postojanje ljudske rase, nešto što smo samim rođenjem doživljavali samorazumljivim. Ali kada izađemo iz tog mikrokozmičkog razmišljanja shvaćamo krhkost naše egzistencije ne samo kao pojedinca već rase.
Uglavnom čini mi se da se cijeli film bavi trenutkom kada izgubimo oslonac, kada izgubimo vjeru u nešto što nas je definiralo. Kao da nam autor na neki ultra estetički način želi reći "ne prihvačajmo stvari zdravo za gotovo, sumnjajmo u sve". Recimo tako.
Osim toga, kao što sam naveo na početku, budući da von Trier uspostavlja paralelu između muzike, planeta i Justine, čime zadovoljava alkemijski princip kako je gore, tako je dolje, možda želi reći da se prilikom tog sudara dešava nekakva transmutacija, pretvaranja ljudske rase, kao nekog nerazvijenog metala u onaj najplemenitiji, zlato.
Sad me sve vodi da zaključim riječima "ne znaš što imaš dok ne izgubi" jer tek gubitkom shvaćamo koliko su naša djela važna, unatoč smrtnosti.
Ali to je samo jedan od aspekta ovog slojevitog filma čija je najveća vrijednost po meni veza između razarajućeg Tristanovog akorda i planeta. I samo ta veza je već estetsko savršenstvo, a ovo drugo su sve ukrasi ljudske drame.
Post je objavljen 04.01.2012. u 19:19 sati.