Marketing
Mahavishnu Orchestra - “Birds of Fire" oliti Music LP-Undergorund / GRTg 10 01 u 19:10 uri
Seta san prije par godin sa Gospodjon po metropoli dok smo cekali na koncert od Josipe.
U prolazu, kraj izloga od neke knjizare san joj reka:
“Zasto niko ne napise ultimativnu knjigu? Procitas nju i to je to, ne triba ti vise.”
Ne sican se vise sta je odgovorila, vjerovatno me blido pogledala, ali meni se u tom trenutku nametnila jedna druga misao.
Pala mi je napamet paralela sa muzikon.
I prva asocijacija na ono ultimativno je bilo – Mahavishnu Orchestra.
Ultimativnu knjigu nisan nikad nasa, iako je najbliza tom statusu bila “Zlocin i Kazna” od Dostojevskog.
I pored vracanja toj knjizi u redovnim razmacima, nastavija san sa citanjem knjiga, sta je znacilo samo jedno - “Zlocin i Kazna” jest besmrtno ali ne i ultimativno djelo.
Jasno mi je da ne postoje ultimativna djela, ali postoje djela koja su se vinila toliko visoko da samo njihovo postojanje ne mozemo jednoznacno objasniti kao plod talenta i uma, ma koliko briljantan bija.
Ima tu puno vise od toga.
Podsjetimo se koliko se stoljeca vec pokusava objasniti Mona Lisa, ili svatiti Guernica.
Podsjetimo se Mozartovog “Requiema” i njegovog bozanskog statusa.
U tu skupinu povlastenih djela, koja su imala bliski susret sa bozanskim, spada opus prve postave Mahavishinu Orchestra, koju cemo predstaviti.
U utorak slavimo prvu godisnjicu emitiranja i tim povodom, ka sta san najavija, predstavljamo jednu posebnu grupu, grupu koja je stvorila muziku iznad muzike, grupu koja je postala kult prije odsvirane jedne jedine note na vinilu.
Ukratko, predstavljamo Mahavishnu Orchestra i njihov drugi album “Birds of Fire”.
I odma u startu da rascistimo, sam pojam drugi album, u ovom slucaju nema apsolutno nikakvog znacaja.
Jer kod Mahavishnu Orchestra ne postoji prvi, drugi, treci itd albumi.
Postoji opus i kao takvog cemo ga vecers prezentirati.
A sam album “Birds of Fire “je odabran jer je on postao najkomercjalnije djelo grupe koji je ujedno i sinonim pa i referenca cjelokupnog pravca.
-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Mahavishnu Orhestra je nasta u vrime kad je jazz bija hermeticki zatvorena, nepristupacna i sterilna sredina, koja u svoje redove nije pustala nikoga ko nije bija dokazano cist. Pod ovim pojmom “cist”mislim cist od bilo kakvih uticaja tadasnje moderne muzike. I navise svega toga, sebe su smatrali elitom koja je bogom dana da svjetli u mraku neznanja obicnog puka.
Pri tom su zaboravili svoje porijeklo a i samu cinjenicu da je jazz potekao od pucke muzike, koja je sluzila prvenstveno neobrazovanom puku da zaboravi surovu stvarnost.
Izdignuvsi sebe na piedestal nedodirljivosti, ljubomorno su cuvali svoj feud od bilo kakvih uticaja i bilo kojih nepozvanih dosljaka.
No, postojao je jedan covjek kojemu se nije moglo nametati zabrane, kojeg se nije moglo zauzdati ili izopciti iz jazz zajednice radi hereze.
Bija je to Miles Davis.
Te davne 1969 godine Miles izdaje “In a silent way”, revolucionarni album u kojem po prvi puta sjedinjuje elemente jazza i (doduse samo naznake) rocka, otvarajuci tim svoju “elektricnu” fazu.
Istovremeno, udara temelje novog pravca koji ce se kasnije nazivati - fuzija.
Sljedeci album “Bitches Brew”, izdan 1970 godine, na opce zgrazanje jazz cistunaca, sadrzi ciste elemente rocka utkane u okostalo kancerogeno tkivo jazza, dajuci mu novi zivot i ubrizgavajuci eliksir mladosti u bezivotno jazz tjelo.
Hereza biva odmah sancionirana bojkotom svih Milesovih nastupa ali on je malo marija za to.
Bija je dovoljno velik, prevelik za jazz establishment, da bi im se povinivao i ulizivao.
Ono sta je bitno za nasu pricu je to, da je na snimanju albuma “Bitches Brew” kao gitarista sudjelova John McLauglin i Jan Hammer na pianu.
I samo jos jedna mala digresija za one koji ne znaju.
Svirati sa Miles Davison na albumu ili u zivo je znacilo do kraja zivota imati otovrena sva vrata svih studija i dvorana.
Imati iza sebe ono “svirao sa Miles Davisom”, znacilo je bezpogovornu, apsolutnu referencu kavalitete.
A on pak sa svoje strane, je birao saradnike po tako rigoroznom kljucu, da je u par navrata odgadjao snimanja ploca jer nije mogao pronaci odgovarajuce saradnike koji su po njegovoj viziji uklapali u buduci projekt.
Dunque, po napustanju Miles Davisa, John McLaughlin i Jan Hammer pronalaze panamskog bubnjara, wunderkinda, Billy Cobhama i cudesnog basistu Rick Lairda.
I sastav biva oformljen.
Ali McLaughlin nije bija zadovoljan, jer njegovoj viziji je falija counterparty gitare.
Rjesn je nasa u violinisti Jerry Goodmanu.
I definitvna postava je bila tu.
Odmah po objavi postojanja banda, zapocimaju sa probama i uvjezbavanjem novoga materijala.
Pronalaze se u izuzetno kompleksnom izricaju fuzije, do tada nevidjenom na sceni.
Vec nakon prvih nastupa kao predgrupa, sticu kultni status i postaju zvjezde i prije izdavanja prvog albuma.
Da bi ilustrira o cemu se radi, samo jedan mali podatak.
Nesvjesni svog statusa, i pored neosporne popularnosti, nastavljaju nastupe kao predgrupa ondasnjim atrakcijama.
I tako je na pomalo cudan nacin doslo do jednog apsurda.
A on se sastojao u tome da je publika punila koncertne dvorane radi predgrupe!
Ispracani ovacijama, Mahavishu Orhestra bi silazila sa scene, da bi glavna atrakcija veceri nastupila pred polupraznom dvoranom ili kao u slucaju banda “1001 Night” - pred praznom dvoranom!
Sva je publika napustila dvoranu nakon nastupa Mahavishnu Orchestra!
Izlazak prvog albuma je pobra ocekivane lovorike kako od kritike tako od publike.
Normalno, jazz cistunci i pripadajuci establishment nije se udostojija niti crtice napisati, ali to i nije bilo vise bitno, jer su Mahavishnu Orchestra postali mega zvjezde i punili najvece dorane na svim kontinentima.
Donjeli su miljune sljedbenka u potpuo nove vode i time pokrenuli lavinu koja i dan danas kotrlja manje vise sve fuziske glazbenike i projekte.
I dakako, sam pisac ovih redaka je pa na prvo slusanje.
Totalni zvuk, prebogat detaljima, obojan svim mogucim bojama, prepun rifova, prekrasnih melodija, me je obuzeja prije 40 godina i drzi me dan danas.
Prvi album nazvan “Inner Mountain Flame”, izlazi 1971 godine i jednostavno hara svim listama i dvoranama.
Manijakalna kombinacija virtuoznosti, inspiracije i mastovitosti u spoju sa magijom trenutka, urodila je neponovljivoscu samog muzickog izraza.
McLaughlin i ekipa su odradjivali bezbrojne nastupe, promovirali ono sta su svi vec odavna znali i zelili vidit u zivo.
“Inner Mounting Flame” otvara “Meeting of the Spirits”koja vec u startu daje sve sta ce Mahavishnu dati do kraja karijere.
Mastovitu fuziju ogromne enrgije i neiscrpne inspiracije u slikanju zvucne slike.
Ovaj album je pocetak jedinstvenog muzickog dozivljaja u muzickom svjetu.
Tokom sva cetiri albuma, clanovi banda razgovaraju pred nama, komuniciraju, karaju se, jebu mater jedan drugome, vole se, pletu spletke jedan drugome iza ledja, pricaju viceve, ogovaraju ….. i sve to bez jedne jedine izgovorene rici.
Govoreci svojim jezikom, misli pretacu u zvuk, a zvuk u poruku koja bez izuzetaka dopire do svakog kutka svjesti.
Ka uvod, poslusat cemo “Meeting of the Spirits” sa prvog albuma.
Vrime nan ne dozvoaljava da detaljnije ulazimo u prvi album, te cemo dati samo jos jednu temu koja je postala standard na svim koncertima.
Pored teme ”You Know, You Know”, na albumu se nalazi standard “The Dance of Maya”, i nju cemo takodje poslusati.
Inace, sve teme u zivim izvedbama traju oko pola ure a neke i do ure.
E drugovi dragi, triba cut tih 50-60 minuta ekstaze.
To su neponovljive svirke i na sricu, imam tu privilegiju, da ih manje vise sve imam.
Kad covik slusa ovu ili ovakve teme onda se iznova vraca ona misao o ultimativnsoti ove muzike.
No to je vec subjektivno.
Prvi album, “Inner Mouinting Flame” zatvara nevjerovatna “Awakening”.
Reci nesto o obicnoj virtuoznosti kad je slusamo, znaci vrijedjati ove ljude.
---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
“Birds of Fire”izlazi u drugoj polovini 1973 godine i po samom izlasku ponovo pobire lovorike cjelokupne muzicke zajednice i dakako, opce zgrazanje jazz puritanaca.
Album sadrzi mahom kompozicije McLauglina, prosirene uticajima ostalih clanova banda.
Izmedju ostalih, tu se nalazi i tema “Miles Beyond”, posvecena Miles Davisu.
Album cemo poslusati u cjelosti, bez ikakvih komentara.
Album otvara naslovna tema “Birds of Fire”koja nas nosi u magicni svjet spiritualizma i meditacije.
Jer ne zaboravimo, kao poklonik istocnjackih filozofija, McLaughlin uzima ime Mahavishnu i taj se njegov svjetonadzor provlaci cilin opusom Mahavishnu Orchestra.
Pretacuci te svoje svetonadzore u muziku, taj covjek uspjeva ono sta je samo nekolicini odabranih i bozjom providnoscu blagoslovljenih, uspjelo.
Stvorija je djelo koje u svojoj meditativnosti pobudjuje sve osjecaje i emocije. Misli lete nebeskim prostranstvima noseci nas na puteve kojima prije nismo gazili.
Naslovna tema donosi nevjerovatan McLauglinov solo koji sam prica svoju pricu. Jednom san procita da solo odaje dojam da sam Satana svira.
Cini mi se da je to najblizi opis.
Vjecna borba dobra i zla, slikovito i do bola realno opisana u “Plamenim Pticama”, kao kazalisna scena pred nasim ocima.
Dobro i zlo vitlaju svojim plamenim macevima uvlaceci nas u svoju igru, tili mi to ili ne.
Ploveci na ovoj temi prestajemo biti publika, vec postajemo zivo bice u toj igri koja nas mami i privlaci svojim zvukom, kao zov sirena kroz tjesnac.
“Miles Beyond”ne ostavlja mista sumnji.
Tema posvecena Miles Davisu, mentoru i band lideru iz proslog saziva.
Tema okupana Milesovom atmosfrerom, bez trube, donosi posvetu velikom ucitelju.
“Celestial Terrestrial Commuters”nastavlja album.
Slusajuci je ne mogu se oteti dojmu kojeg sam imao gledajuci film Tim Burtona “Mars Napada”.
Znan da to vjerovatno nije sta su ovih pet genijalaca imala u glavi ali to i jest ono u muzici - pustiti mastu na volju.
Bilo kako bilo, ovo se mora cut!
“Thousand Island Park” nastavlja album. U komornom stilu akusticni instrumenti preplicu svoje puteve. Rick Laird dolazi na svoje. Bas se poigrava sa temom, a McLaughlin i Hammer poslusno osljede. Rickovih pet minuta, ako se o minutama moze govoriti. Nadahnuto i prepuno emocija.
“Hope” zatvara “a”stranu albuma.
Minuta i po. Pari se malo. Za obicne smrtnike i jest.
Sta se moze napravit ili rec u minut I po?
Puno ako znas sta i kako !
Majstori na djelu.
Cila prica je stala u taj kratki minut i po.
“b”stranu albuma otvara impresivna “One Word”.
Tema je toliko impresivna da nema rijeci kojom bi se mogla opisati.
Nastala u kuzini Tony Wiliamsa, Mahavishnu je obradjue toliko mocno da orginal postaje bljeda kopija.
Lavina koja od prvog trenutka suklja iz zvucnika ne moze nikoga ostaviti ravnodusnim.
Ako pojam totalna muzkika postoji onda se za ovu temu moze reci da je to to!
U punom sjaju i jacini.
Velika tema, velikog banda, velikih ljudi i nadasve ljudi prozetih duhom.
U ovoj se temi nalazi i odogovor na pitanje o virtuoznosti.
Bez ispraznih setnji po skalama. Bez masturbacije po vratu girate i ego tripova.
Cili band zvuci kao jedan instrument a opet, svi sviraju svoje.
I to kako.
Na “One Word”se naslanja “Sanctuary”, duboko spirtualna tema mitske atmosphere. Slusajuci je, odlazimo u presume Tajvana ili Indonezije, lebdimo kao oblak magle nad jutarnjim budjenjem zivota oko svetista i utocista.
I sav taj zivot i zivost ne remeti njegov spokoj.
Naprotiv, jos vise potencira postojanost samog bitka te monumentalne gradjevine i uliva nam mirnocu, spokoj i toplinu u hladne kosti.
I jos jedno “ako”.
Ako je ikada netko tako vjerno zvukom oslikao unutrasnje stanje i preslikao ga cudesnim bojama u pravu pravcatu sliku, onda je to ova tema.
“Open Country Joy” predstavlja McLaughlinovu igru sa ovozemaljskim temama. Prekarasna tema u kojoj Goodman na violini vodi pricu u prvom djelu, slikajuci nam pastoralnim bojama pejizaz, da bi na prelazu McLaughlin brutalno prezueo palicu i boreci se sa Hamerom, temu doveo do klimaksa.
Ritam sekcija je monstruozna.
Billy iz ko zna cega izvlaci breakove, a Laird mastovito puni sve moguce rupe i pise kompoziciju.
Bravo!
“Resolution” zatvara album.
Koji epski zavrsetak.
Zavrsetak dostojan najvecih.
I ponovo nam Mahavishnu Orchestra ne ostavlja niti malo mista da naslustimo sta ide sljedece.
Dapace, ostavljaju nas u dojmu da vise od ovoga ne moze, jer normalnom slusaocu ovo je vec previse.
I iz nekog inata, svakim slusanjem, sve vise se nadogradjuje, da bi nakon tolikih godina slusanja, djelo dobilo sasvim nove dimenzije.
Defakto, sa svakim slusanjem, neki novi element se dodaje na ono postojece i tako djelo buja u svoj svojoj velicini i raskosi.
---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
“Birds of Fire”je u stvari zadnji album Mahavishnu Orchestra.
Nedugo nakon planetarnog uspjeha band ulazi u studio da bi snimija treci album. Nazalost, pet prejakih licnosti, sa pet prevelikih egova i kako je jedan kriticar reka, malo previse talenta, dovodi do neminovnih sukoba unutar grupe.
Konflikt se toliko zaostrio da vise niti u studiju nisu bili zajedno. U stvari, Jan Hammer i Jerry Goodman su davali izjave kako in liderstvo McLauglina ide na jetra, da je autokrata itd itd…Fala bogu, McLauglin je to sve cita i dogodilo se to sta se dogodilo.
Na kraju balade, ipak se nekako snimili skoro cili album.
Tu se umisala diskografska kuca sa svojim "pisicu-kakicu" zahtjevima.
Dakako, McLaughlin je sve to lipo posla u materinu, skupija prnje i objavija kraj benda.
ALi time je u pat poziciju doveja i izdavacku kucu jer ova nije smila objavit album bez njegove dozvole.
I onda se dogadja nesto sta svit glazbe do tada, a ni do danasnjih dana nije vidija.
Izlazi album u zivo “Between Nothngness and Ethernity”sa neobjavljenim snimkama.
Ukratko receno, album sadrzi izvedbe studiski "nepostojecih" snimki.
Bija je to sok za sve nas koji smo cekali na bilo sta od njih.
Sok se pretvorija u novi plus za band.
Jer ka prvo, album je bija nevjerovatan. A drugo, ko je do tada ikad izda zive snimke koje nisu prije bile na studijskim albumima?
Kult Mahavishnu Orchestra nikad nije bija veci!
Kako je umjetnost uvik bila na prevagi, McLaughlina slava nije toliko interesirala.
1974 godinu smo ispratili bez orginalne postave Mahavishnu Orchestra, ali bogatiji za njihovu trilogiju.
Te 1974 McLauglin oformaljava drugu inkarnaciju Mahavishnu Orchestra.
Uz McLauglina su tu Jean-Luc Ponty na violinini, Nerada Michel Valden na bubnjevima, Ralphe Armstrong na bassu, i Gayle Moran na klavijaturama. Opet imena da glava zaboli.
No ovaj put izostaje ona bozanska magija kojom je bila obavijena prva postava.
I pored toga, band izdaje album “Apocalypse”, cudnu mjesavinu simfo rocka, jazza, fuzije i cega sve ne.
Album biva relativno hladno primljen, ali vrime je pokazalo njegovu vrijednost.
McLaughlin se jos jednom potvrdio kao osoba koja zivi daleko ispred svog vremena.
Mala napomena, u emisiji necemo slusati nista sa ovih albuma, jer radi se o sasvim drugacijoj muzici i sasvim drugacijem pristupu.
Muzicki dio cemo nastaviti kako smo izapoceli, sa prvom inkarnacijom banda.
1975 godine, ista postava, uz dakako cilu jarpu vanjskih suradnika, snima nevjerovatan album “Visions of the Emerald Beyond”.
Album koji je okrenuo moj vlastiti muzicki svjet upside down.
Bilo je to vrime totalne zbunjoze.
Bija san dite rifa. Moji bandovi su bili Led Zepplein, Black Sabath, Atomic Rooster, Jethro Tull, a nasa san se isprid gramofona i misecma slusa ovaj album.
Da prica bude jos nevjerovatnija, uz njega san otkrija “Mad Hatter” od Chick Corea-e, nevjerovatni akusticni jazz album, u najboljoj maniri fuzije.
Pa ti vise budi pametan.
Ta su me dva albuma toliko okrenila, da moj mali muzicki svjet nikad vise nije bija isti.
I nije mi krivo.
Dunque, 1976 godine McLaughlin ostaje bez violiniste i izdaje album “” Inner World”.
Album pokazuje McLughlina u jos jednom drugacijem, eklektickom izdanju.
Tu je vec pitanje ukusa kad se daje konacna ocjena albuma.
Po mome, album je mozda jedini kojeg je nagriza zub vremena.
Sa “Inner World”otpilike zavrsava faza Mahavishnu Orchestra koja je pisala povjest muzike.
McLaughlin je u nekoliko navrata oformljavao sastav ali nikada nije ni blizu bija onom uspjehu kojeg je imao sa prvom pa i sa drugom postavom.
-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Obicno ne virujen u cuda, ali i ona se kadikaddogadjaju.
Te 1999 godine, Sony je kupija maticnu izdavacku kucu Mahavishnu Orchestra. Pedantni ka sta i jesu, novi su se vlasnici odma bacilli na inventuru, da vide sta su zapravo kupili.
I u tom obimnom poslu, dogodilo se fuzjisko cudo.
Pronadjen je sveti gral fuzije.
Uz potvrdjenu informaciju da je master traka unistena sedamdesetih godina, svjet muzike se zauvjek oprostija sa nikad izdanim trecim albumom grupe.
I out of blue, svjetlo dana je ugleda album nazvan “Lost Trident Session”.
Samo ime dovoljno kaze.
I sve su stvari legle na svoje mjesto, jer je album sadrzavao studiske snimke tema izdanih na zivom albumu “Between Nothingness and Ethernity”.
Poredba sa svetim gralom je u ovom slucaju i te kako primjerena, ali za razliku od onog vjerskog, ovaj muzicki je pronadjen.
Album je sve odreda ponovo ostavija bez daha.
I zato nebi o njemu ovom prilikom. Ali sa njime cemo zavrsiti muzicki dio i to temom koja otvara album. Poslusat cemo nevjerovatan, vanvremenski, fenomelani “Dream”.
-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Mahavishnu Orchestra je bija i osta jedan od najsvjetlijih trenutaka muzicke revolucije sezdesetih i sedamdesetih godina proslog stoljeca.
Bez namjere za poredbama, jer su u biti nemoguce, Mahavishnu Orchestra zauzima jedinstveno misto u toj povjesti.
Na scenu su doveli orginalni muzicki izricaj i time privukli miljone sljedbenika, koji vjerovatno nikada nebi zakoracili tim stazama.
Sublimirajuci jazz virtuoznost, rock izvedbu i istocnjacku atmosferu, Mahavishnu Orchestra je uzletija ka meteor na ondasnjem muzickom nebu i dan danas sjaji nepomucenim sjajem, osvjetlavajuci put mladjim narastajima.
I za sam kraj.
Kad govorimo o Mahavishnu Orchestra, govorimo o - muzici.
Govorimo o zvuku koji dopire do slusaoca i nosi mu poruku, budi emocije, pokrece osjecaje i time pronalazi svoje misto u svakom od nas.
Bez obzira volimo li je ili ne.
I zato je Mahavishnu Orchestra morao postojati, jer bez njih, ne samo da bi muzka bila siromasnija, nego i svi mi bi osjecali da jednostavno nesto nedostaje.
Vjerovatno nikada nebi ni spoznali sta je to, da Mclaughlin i ekipa nisu dosli na pozornicu i ispunili nas nektarom spoznaje da i suvremena muzika moze biti vjecna.
Eto !
----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Evo i nagovjestaja onoga sta ide u emisji:
Mahavishnu Orchestra - One Word
Mahavishnu Orchestra - You Know You Know
Mahavishnu Orchestra - Birds of Fire
Mahavishnu Orchestra - Lila's Dance
Mahavishnu Orchestra - Meeting of the Spirits
Mahavishnu Orchestra - The Dance of Maya
Mahavishnu Orchestra - Miles Beyond
---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Cilu emisiju mozete slusati u utorak navecer u 7 i 10 uri i u nedilju u 5 i 10 popodne, ako stavite lancu od radija na 90,6 MHz a isto tako i preko majke svih mreza na ovi link doli:
Music LP-Underground - Live Streaming
feta
Post je objavljen 08.01.2012. u 16:25 sati.