And finally I'm back. Zadnji put sam pisala onak prošle godine u 5 mjesecu pa mislim da je malo vrijeme da opet proširim vijesti...
Starci su mi se rastali i tata se s bratom preselio zbog posla u drugu državu. Imam još jednog brata koji nakon školske godine isto ide k njima, ali ja ne znam da li da idem ili ostanem ovdje. Stvarno mi je teško za odlučit. Koliko god oni meni kažu: Volit ćemo mi tebe usprkos tome što odlučiš. Ali kak da ja znam kaj će mi za budučnost više koristit? Idem tek u 8. razred i premlada sam si da odlučim tako nešto veliko.
U novoj školi sam se snašla i s jednom frendicom sam si fkt onak super super. Samo što ona ima best frendicu u razredu i onda ja uvijek imam osječaj kao da se guram među njih, no ona mi uzastupno potvrđuje da ne i da se ne brinem. Okej, možda je istina ali zašto me ne želi pustit taj osječaj?
Postoje ljudi koji se osječaju za sve odgovorni pa makar oni to nisu. Ne žele se s nikim posvađati jer žele znati da ako će nešto trebati će moći doć' bilokojoj osobi i pitati: Možeš li mi pomoći? Što god da je i kako god da je došlo do toga tj. do te svađe, ne žele si priznati da je taj netko kriv pa makar oni to znaju. Zašto si takvi ljudi jednostavno ne mogu utubit u glavu da ne moraju biti s svima u dobrim odnosima i da u životu neće moći s svakim pričati kad mu se poželi. Zašto baš takva osoba moram biti ja? Ne želim se s nikim posvađat. Ne moram biti best frendica s svima, to niti ne želim. Ali ne želim da se ljudi ljute na mene zbog nečega kaj nisam napravila. A kaj je najbolje, ja imam osječaj da sam kriva. Jednostavno u životu zbog toliko selidbi ne želim izgubiti prijatelje. Mjenjala sam već toliko školi, upoznala toliko ljudi i strah me neimati nikoga u životu kasnije. Ako se opet preselim, ne želim ne vidjeti se s ovima do kojih mi je stalo. Jel znate kakav je to osječaj? Jednostavno... Jednostavno stvarno više ne znam što bi i kako bi... i i kako bi...
Post je objavljen 04.01.2012. u 00:00 sati.