Marketing
Nova 2012. i tako to ...
Dobar dio ljudi koje me poznaje opisalo bi me kao notornog mrguda. Nisam baš, što bi braća Ameri rekli, bowl of sunshine. Posebno ne volim zimske blagdane. Imam teoriju da bi otišao spavati 23. 12. i neka me netko probudi 2. 1., kada sve prođe. Uvijek sam bolestan u ovo doba. Zima 1994. na 1995. imao sam kozice, relativno kasno s obzirom na svoju dob i lagano sam umirao doma kada su svi bili veseli. Miris onoga tonika ili što već je, s čim se mažu te proklete kozice, još osjećam za u nosu. Ovoga Božića sam nekim čudom donekle zdrav (samo malu temperaturu sam imal), ali danas već nešto nisam, ako ne skinem temperaturu, a imam začepljen nos, grlo me ubija, teško dišem, ne gine mi odlazak do opće prakse. To mi je valjda sudba. Obožavam Uskrs. Ali drugom prilikom o tome. Doduše, neću lagati, imam neka lijepa sjećanja za Božić. Posebno bih istaknuo Božić sada već davne 1990. Taj mi se jako lijepo urezao u sjećanje.
Posebno ne volim dočeke novih godina. Uf. Napijem se kao svinja i sve što ide pride, znači dragi ljudi, neki malo manje draži ljudi. Ne mogu biti asocijalan. Uostalom, ljudi te pristojno pozovu. Ali hvata me na dočecima, krajnje neplanirano, jedan tren kada sam apsolutno racionalan. Kada sam toliko pijan, da vrijedi onaj Hourin stih; prisiljen da razmišljam, ja shvatio sam sve. A to mi se ne sviđa. To mi se dogodilo nekolicinu puta, uglavnom pred zoru, kada svi pocrkavaju, a meni se ne spava. Ovaj put me ruknulo puno ranije. Nije to ništa svjesno. Kada ne slavim novu godinu (zato što me pere neka boleština), fino sjedim doma, to mi se nikada ne događa. Dakle, početkom friške godine, mozak mi sagleda život. Kamo sam išao, kamo idem i kamo bih mogao ići. Dvije, tri važne životne odluke su bile inicirane u takvom stanju. Ove godine sam blago zaplako nad sobom. Za Božić sam plakao nad sudbom sisačkih radnika. Ovaj put sam pustio koju suzom nad sobom. Srećom, rijetko me tko vidio, jer objasniti veseloj rulji (a ljudi su fakat bili veseli), zašto su meni suzne oči u najluđoj noći, stvarno bi bilo teško.
Činjenica, da ako ne nađem nekakav posao u dogledno vrijeme, da mi ne gine emigracija. A meni se tako neda van, tako mi se neda u inozemstvo. Bit ću vječni Ausländer. Tko će opet nove ljude upoznavati. Prilagodit se. Sve krenuti ispočetka. Biti kradljivac posla nekome domaćem. Graditi sebe iz početka. Dokazivati se da nešto znam. Prilagođavat se. Rak sam po horoskopu, volim svoj brlog više od ičega. Vezan uz svoje.
Slušao sam danas na HRT-ovom webu jučerašnjeg Predraga Matvejevića kod Ace the Face. Prošle godine, kada sam imao za Božić i novu gadan bronhitis/početak upale pluća, ležao sam i dosta čitao. Jedno od izdanja koje sam kupio tada za bagatelu bilo je drugo izdanje Matvejevićeva "Jugoslavenstva danas", razlikuje se od prvoga, zato što je imalo dodatno poglavlje o religiji u Jugi, u kojem se obrušio svom silinom na Katoličku crkvu, Alojzija Stepinca i "negativne" pojave u RKC-u. Sada mu je kao stalo da naroda. Ima razumijevanja za vjernike. Moja greška je valjda da sam preveliki nacionalist. Matvejevićeva greška je valjda da je preveliki internacionalist i da misli da ono što je pisao i srao ljudima po glavi, da će se to lako zaboraviti. Neki ljudi dignu bez problema sidro, meni se to čini teškim. Što ću i gdje ću biti u ovo doba za godinu dana, stvarno nemam pojma. Po prvi put u životu, nisam to u stanju približno reći. Zato ne volim nove godine. Puno je ljepše gurati realnost pod tepih i biti blaženo glup. Što reče Nik Kershaw Stay out of my shoes if you know what's good for you, ilitiga jednostavno kazano, bolje da niste u mojoj koži. Začudno, ne bih rekao da sam nešto depresivan, više sam rezigniran i ljut.
Svima svako dobro u Novom letu!
Pero Panonski
Post je objavljen 02.01.2012. u 17:19 sati.