Marketing
Zahvalna sam Ti, Bože...
Tek kad ulovih sebe kaku mu od srca zahvaljujem, vratih se onome za što zahvaljujem...
Molim?
Dobro jutro, teta Ivanka...nazvah vas da čujem kako ste, da vam kažem kako vam svako dobro želim, kako vas se često sjetim...
O, Valentina, hvala, hvala...zahvalna sam Bogu što se mogu dignuti, skuhati, očistiti...
Zahvalna sam Ti za to, Bože - osjetih duboku zahvalnost za tu staricu, koja ni po čemu ne izgleda staro...ima vinsku fleku preko oka i lica, ali je ona nimalo ne nagrđuje...
Od maminog bližeg roda, jedino je još teta Ivanka živa...ima osamdest i neku godinu...vitka...starica, koja izgledom to nije...svijetlo obojene kose, pred malo skinutih viklera...
Znaš, prije nego dođeš, nazovi, jer zanam ići na Misu i na groblje, a i do Bille znam otići...noge me, Bogu hvala, dobro služe, pa sve to pješice obiđem...ma, da ne duljim...ispričat ćemo se kada dođeš...
A kada dođem, onda to izgleda ovako:
Bila je kod mene Amalija...znaš Amaliju...
Tako nas dvije pretresemo, ne znam po koji put, cijeli mamin i njezin rod...osjetim miris sličnosti između mame i nje, i vlastitu nemoć da joj ukažem na grijehe, koji su meni pokazani a ona ih nije svjesna...na odlasku, kada se pozdravimo, uvijek pomislim isto ono što sam i kao dijete znala pomosliti: kako mi se ova kuća ne sviđa - tako je blizu mora, Volosko je najljepši dio Opatije, a tako se slabo vidi more...
Ne vidjeh već dugo onoga susjeda koji sam sa sobom razgovara, reče mi nekidan susjeda...
Ja osjetih u svojoj duši duboku zahvalnost, i u duhu rekoh: Zahvalna sam Ti, Bože - jer toga koji sam sa sobom razgovara, ja, za razliku od nje, dobro poznajem... poznati su mi njegovi obiteljski problemi...često prolazi uz našu kuću... voli se zaustaviti i popričati s mojim suprugom...ja ga potajno blagoslivljam i molim Boga da mu se smiluje, da ga poštedi javnog sramoćenja...ljudi nisu dobri...i kada nekoga javno žale, u duši im je drago što je ta sablazan zaobišla njih i njihov dom...a ja ne prestajem blagoslivljati i moliti...iskreno se nadam i vjeruje da ga Božje milosrđe neće zaobići...
U našu crkvu, tu i tamo, dođe jedan gospodin, nižeg rasta...finog odijela... jednom je bio s majkom...jednoga dana, na popodnevnoj Misi, on sjedne u klupu ispred mene...u početku nisam išla za tim, no kad se digao i otišao do časne s nekim pitanjem koje nema smisla, zamijetih nemir u kretnjama i poteškoću u kontroliranju ponašanja...ne bih mogla reći da sam tada bila svjesna svojih očiju koje su to vidjele, niti razuma koji je zaključio da je tako...bila sam svjesna svoje duše, topline koja je preplavila moju dušu...u mojoj se duši oblikovala molitva koje nisam bila svjesna...tek kada se nakon pričesti vraćao u klupu, vidjeh da se radi o osobi koja ne može kontrolirati mokrenje...ono što sam tada u duši osjećala, bilo je: Bože, očuvaj ga sramote...
Vidjeh ga jučer u crkvi, suhoga, i osjetih duboku zahvalnost...
Još jednog gospodina često viđam i to na različitim mjestima...nekako mi se čini poznat...na prvi pogled elegantan... finog sakoa ili, kao sada, finog kaputa...malo energičnijeg hoda...često sam ga "ulovila" kako skida kaput ili sako i prebacuje preko ruke...dogodilo mi se da ga u istom danu vidim u zapadnom dijelu grada, sat kasnije da prolazi uz moju kuću, nekoliko sati kasnije pred crkvom...uvijek ostavlja dojam da nekamo žuri, da je tu po poslu, da nekoga čeka, da se s nekim mora naći, a ja nekako mislim da on nema mira, da hrabri sam sebe...
Zahvalna sam Bogu što ga je doveo pred moje oči...s ljubavlju, istinski i iskreno molim za njega...
Post je objavljen 02.01.2012. u 07:48 sati.