Evo malo after midnight razgovora sa samom sobom. Imala sam dobru namjeru da zaspim, bila sam stvarno umorna,što me smirilo,ali izgleda da moj um nije htio odmarati. Tako da, umjesto da zaspim, meni počeo sat filozofije. Kao da nešto unutar mene čeka cijeli dan da konačno ušutim pa da malo dođe na red..hm..
Pred spavanje znam biti tjeskobna, ali tada sam posebno prijemčljiva na uvide i spoznaje. Naravno, ako dozvolim....
Neću lagati da ove stvari pišem isključivo radi drugih, misli koje ovdje istresam obično stižu kao hitna pomoć meni.
Pomažem si oduvijek koliko znam i mogu,koliko mi je dostupno i koliko sam u stanju primiti.
Ali unatoč mom trudu, višegodišnjim mozganju da doprem do rješenja, našla sam da sam se u neke moje probleme, još više zapetljala.
U silnom naporu da teorijski razradim probleme, emocionalnu komponentu sam bacila u stranu, zapravo odgodila do daljnjeg. Izgleda da su to one teže stvari koje su me mučile. Naravno da si to nisam priznavala.Kao da 'ustvari' nije toliko važno.
Mislim da je jako važno poznavati svoje rane i ne podcjenjivati njihovu težinu, ali ne smijemo zaboraviti je zaista liječiti... Dok kontroliramo, svjesno,ili nesvjesno, naše povrede, ništa se ne miče, stare nade cure i dalje u ponor psihe,tamo gdje su i dalje otvorene rane. Isto tako, psihička energija koja nam je darovana po rođenju ostaje zaglavljena i ne može se iskoristiti.
Svoje teže povrede sam naučila prepoznati po tome što ih se tek ovlaš dotičem, i tješim se željom za perfekcionizmom. Iza želje za (negativnim)perfekcionizmom je želja da se izvučemo od bilo kakve mogućnosti da budemo uvrijeđeni/povrijeđeni.
Želja odnosno strah od toga je vrlo podmukao i najteže ga se riješiti jer je on finalni strah, posljednji kamen na putu prema našoj autentičnosti,prema nama samima,prema onome što mi jesmo.
Manjka nam autentičnosti, radi ranijih povreda, a naučili smo kontrolirati strah KONTROLIRANJEM RANE.
Kako ide citat iz knjige C.Pinkole estes, 'djevojka može izvana pretvarati da život utiskuje u uredan i ljubak paketić', dok krvari iznutra ili je iscrpljena,krepana iznutra. Ili joj inat i bijes služe kao pogonsko gorivo za ostvarivanje ciljeva.
S druge strane, osoba se može nesvjesno služiti ranom da se na nezdrav način povezuje s drugim ljudima,moleći za uvažavanje i ljubav.
Dakle, vraćanje sebi je opcija 'ni pod razno'.
Zbog čega?
Htjeli bi voljeti, a srce nam je ne slomljeno, već smiksano. Pa ipak,idemo dalje,u našu iscrpljujuću rutinu, pod svaku cijenu.
Ranjeni smo na više mjesta,ali mi idemo dalje. U rane utrljavamo prah i sol i lijepimo je izolir trakom...
Voljeti sebe može se činit kao paklen zadatak,jer kad ste takvi, ukidaju se uobičajeni mehanizmi za kontrolu. Al voljeti sebe jednostavno se ne može na silu.
Voljeti sebe znači, slušati svoja osjećanja,čak i kad se oglasi unutarnji 'pop', ne biti defenzivno nastrojen prema ljudima, ne škoditi svojem tijelu.
Zanimljivo je da mi je ovo bilo prvo autentično suočavanje sa 1 svojom ranom. Srce mi je osjetljivije nego što sam mislila.. Iako sam bila sposobna razmišljati, otvarati se, suosjećati, osjećati, nisam se htjela uhvatiti u koštac sa nekim dijelovima sebe, sa nekim svojim ranama.
Mislila sam da je dovoljno biti ih svjestan. Ali one su me samo svjesno kočile. Ostavila sam djeliće sebe razasute u prošlosti, a to su upravo NAJVAŽNIJI DIJELOVI koji mi trebaju, tj. to su dijelovi koji nedostaju. Radi njih šepam kroz svijet,a da to nisam ni svjesna.
Zato,iscurjelu energiju uzmite natrag,vaša je. Zatražite je natrag. Čist račun,duga ljubav.
Post je objavljen 01.01.2012. u 15:43 sati.