Marketing
Do socijalizma i natrag
Pajo Pakšu: "Crveni tata, bijeli zec", J&I edizioni, Santa Margehrita Ligure, 2011.
Tko je imao sreću dočepati se raritetne prve knjige druga Paje Pakšua Welcome shit pack, s velikim će oduševljenjem prigrliti novo uknjiženje ovog kultnog vinkovačkog autora čiji je ukupni spisateljski, stripaški i blogerski opus za hrvatske prilike jedinstveni sklop undergrounda, alternative, trasha, naturalizma i jezičnih ekshibicija. Međutim, nova knjiga Paje Pakšua (što je, naravno, autorov umjetnički pseudonim) dosadašnje će obožavatelje ovog autora možda malo razočarati, jer se drug Pajo u izričaju prilično disciplinirao.
Priče u zbirci Crveni tata, bijeli zec, naime, naginju ka pravoj književnosti puno više nego one iz prve zbirke. Drug Pajo je i s ovom knjigom jednako svjež u izričaju, trpak u dijalozima, originalan u izboru motiva, beskompromisan u odbijanju pristojnog, književnog i jezično ispravnog izražavanja, samo što je kao pisac postao i malo, kako da kažem? romantičniji. Naime, u prvoj zbirci Pajo je Pakšu pisao o likovima s društvenog dna, o muškarcima i ženama za koje ne znamo kako i kuda ih je sve sudbina bacala, jer su nas u tim pričama oni dočekivali na mjestu na koje su od sudbine već bili odbačeni.
U ovoj zbirci likovi su slični, ali dobivaju svoju životnu i društvenu (neki bogami i političku) povijest, saznajemo kako su ih formirali djetinjstvo i mladenaštvo, što su sve primali ili što im je sve bilo uskraćivano od njihove okoline, od roditelja, šire rodbine, prijatelja, znanaca, učitelja i učiteljica, svećenika, partijskih sekretara, političara koji bi navraćali u obližnje lovište, pop-zvijezda čijim se singlicama stjecao imidž u društvu, šefova, direktora, njihovih sekretarica, i mnoštva drugih likova kakvi se u prisjećanjima na odrastanje u samoupravnom socijalizmu ne mogu izbjeći.
Satira koju piše Pajo Pakšu bespoštedna je i kad pripovijeda iz djetinjeg rakursa o postupnom otkrivanju fizioloških tajni svijeta odraslih, u kojemu alkohol i seks imaju ulogu toliko mističnu da za mlade dripce predstavljaju prioritetan inicijacijski izazov; i kad iz tog djetinjeg gledišta pokušava proniknuti u zakonitosti društvenih odnosa među odraslima. Na ovoj drugoj razini najizazovnija su nesuglasja između Partije i Crkve, čija bit za dijete biva nerazumljiva jer ih ono percipira kroz vidljive sukobe (ili prešutna ali jednako vidljiva savezništva) između poznatih odraslih ljudi.
Uskraćen za razumijevanje značenja tih negdašnjih, socijalističkih društvenih odnosa, koja se spoznaju (ili nauče ignorirati) tek životnim iskustvom, mladi pripovjedač pojednostavljeno ih tumači kao simbole Vlasti i Tradicije, sa svim njihovim srazovima koji bez obzira na formalnu promjenu režima postoje i danas, a postojat će i u predstojećoj europejskoj sudbini naše domovine.
Zbirka Crveni tata, bijeli zec tako je, uz kalamburski jezični izraz i sleng provincijske ulice i birtije kao okvir, portret jednog vremena koje je predano glumilo da je nešto drugo, kao što glumi i danas. Lik oca glavnog junaka odnosno pripovjedača, nazivan jednostavno drug Stari (za razliku od majke koja se etiketira kao drugarica Mama) u svojim je osobinama, stavovima, mišljenjima, pričama i iskustvima što ih prenosi na mlađe, pa i modusima preživljavanja u temeljnim ili proširenim ćelijama tadašnjega društva, sabrao sve suprotnosti dogmi i ideologija toga vremena.
Nikad ne znaš kada ti mogu zatrebati, kao da je bio njegov životni moto, ali nikako se takav svjetonazor ne bi mogao smatrati promišljenim, više je bio stihijski, silom prilika stjecana i po potrebi primjenjivana životna mudrost. Mudrost koju mladi Pajo Pakšu, kao pripovjedač odnosno književni lik, baš i nije naslijedio, ali je u ta "stara dobra" vremena bio puno mlađi nego "danas". Zato su i bila "dobra".
(Objavljeno u Glasu Istre, 23. srpnja 2011.)
Post je objavljen 30.12.2011. u 21:52 sati.