Marketing
Bijeg iz prerije
Olja Savičević Ivančević: "Adio kauboju", roman, Algoritam, Zagreb, 2010.
Odavno se nisam, zaklapajući posljednju stranicu knjige, osjetio tako zadovoljno, smireno i produhovljeno kao kad sam dočitao roman Adio kauboju Olje Savičević Ivančević. Zapisao je urednik na zadnjim stranicama knjige da je ovaj roman ispričan "kroz poetske fragmente gustoće urana i opojnosti kanabisa", i stvarno je teško naći neke žešće riječi kojima bi se opisao dojam što ga u čitatelja izazivaju Oljine rečenice.
Toliko nježnosti i grubosti, toliko taloga prošlosti uzbibanog vjetrovima sadašnjosti, toliko neizvjesnosti u putovima što ih želi ili misli da smije odabrati duša, odavno ne vidje domaća proza, kao ni toliko odlučnosti da se ostane svoj i dosljedan u pripovijedanju baš te namjeravane priče, koja lako može skrenuti i otprhnuti u nepoznato ali će ju pisac iznova usidriti, zauzdati i vratiti je u središte naše pažnje, podebljavši pitanja postavljana stranicama ili poglavljima prije, ali i odgodivši odgovore sve do samog kraja, a možda i nakon njega.
Početak romana zbunjuje, jer nas uvodi u svojevrsnu obiteljsko-socijalno-zdravstvenu priču, kakvih je posljednjih mjeseci objavljeno već nekoliko, kao da nastaje novi trend u domaćoj prozi. Glavna junakinja, prepoznatljiva pod nadimkom Ruzinava, zbog boje kose, vraća se u rodni dalmatinski gradić kako bi nakratko odmijenila stariju sestru u brizi za bolesnu majku. Emocionalni pasaži smjenjuju se s poviješću bolesti i uspomenama iz djetinjstva kao vremena kad je sve bilo normalno, no postupno ova razina priče ostaje u pozadini, a smjenjuje ju svojevrsna istraga koju Ruzinava provodi o još uvijek zagonetnoj smrti mlađega brata, koji se u osamnaestoj godini s nadvožnjaka bacio pod vlak.
Ta ju istraga dovodi u kontakt s mnogim "epizodistima", od kojih neki pripadaju i svijetu njena djetinjstva, a nekima su se od tih davnih dana uloge malko i promijenile pa sada umjesto negdašnjih partnera u igri Ruzinavoj posluže i za krpanje poljuljanog emocionalnog statusa.
Istraga nije suviše opasna, iako neki od njenih informanata glumataju tajnovitost, a drugi potpunu ravnodušnost i tvrde da se ničega bitnog ne sjećaju, ali svejedno je napeta, prije svega zbog postupnog razotkrivanja međusobnog odnosa tih istih ljudi u davno doba djetinjstva. Tada su se djeca okupljala u "bande", "ratujući" jedni s drugima, s pokojom ogrebotinom i razbijenom glavom kao najtežim ishodom, no ista ta "djeca" pet-šest godina starija prakticiraju sasvim drukčije rituale čije posljedice mogu biti i kobne.
Ruzinava u stvarnosti i u mašti oslonjenoj na djetinjstvo pluta između te dvije vremenske dimenzije, i među njima traži svoje mjesto, brusi svoj osjećaj pripadnosti na krhotinama dijamanata sjećanja, dokumenata, i njihovog opovrgavanja ili negiranja u današnje vrijeme radnje. Potraga za uzrocima i razlozima bratove smrti pretvara se u potragu za smislom vlastite uloge, ali i izbora između ovog svijeta prisilne biološko-zemljopisne određenosti i željenog svijeta, dosegljivog ili maštom (dok su bili djeca, Ruzinava i njena "ekipa" moralne su vrline pronalazili u likovima filmskih kauboja) ili bijegom, napuštanjem ovog zakutka "prerije" u kome je vrijeme zauvijek stalo.
Pripovjedačko tkanje Olje Savičević Ivančević u ovome romanu nipošto nije jednolično fino poput, recimo, svilene zavjese; prije je nalik na šareni indijanski pokrivač s puno zakrpi od različitih vrsta tkanina, ali je zato dojmljivije, ubitačnije i ubojitije od bilo kojeg pravocrtno ispričanog westerna. Kad ih nešto ugodno zapanji, ljudi kažu da su "ostali paf", pa dakle, roman Adio kauboju je proza koja "ostavlja paf", proza čije čitanje izaziva gotovo religijsko iskustvo, i to je sigurno, jedan od najboljih hrvatskih romana u zadnjem desetljeću.
Možda je došao tiho, ali ući će u legendu.
(Objavljeno u Glasu Istre, 16. srpnja 2011.)
Post je objavljen 30.12.2011. u 21:47 sati.