Marketing
Emocionalni naturalizam
Kruno Čudina: "Nije bilo dovoljno", roman, Naklada Ljevak, Zagreb, 2010.
Svakako je neobičan roman koji je gotovo u cijelosti ispripovijedan kao introspekcijski monolog, u krnjim rečenicama koje kao da podcrtavaju psihološku nestabilnost lika kojemu takve rečenice prolaze kroz um, a još je neobičnije kad spoznamo da dobar dio te naoko dnevničko-ispovjedne proze zapravo ne pripovijeda o stvarnim zbivanjima već o halucinacijama. Na odvažan se književni eksperiment odlučio Kruno Čudina u svom drugom romanu, tim više što likovi ne prolaze nikakva opijatska iskustva koja bi ih potakla na takav emocionalni i misaoni naturalizam, već su naprosto takvi. Ludi? U najmanju ruku, nisu baš normalni.
Međutim, zaplet kojeg je Čudina postavio među svoja tri glavna lika vrlo je, u naše vrijeme i u našem podneblju, "normalan", nažalost: žena s malom i još k tome bolesnom kćeri napušta muža, a uskoro slijedi i razvod. Ovu situaciju dočaravaju dva pripovjedna niza: jedan prati halucinantno psihotično iskustvo ostavljenog muža i oca Darija, dok drugi u nizu fleš-bekova malo pomalo razotkriva negdašnji Darijev zajednički život sa ženom Marijom i kćerkom Katjom.
Vremenska su napredovanja ova dva pripovjedna niza obrnuta: Darijevo samovanje razvija se u vremenu prema naprijed, dok se nekadašnji zajednički život epizodu po epizodu odmotava kroz vrijeme unatrag, sve do Katjinog rođenja, odnosno Marijinog porođaja. Iako su fleš-bekovi ispričani u trećem licu, a Darijev progresivno-depresivni doživljajni niz u prvom, pripovjedni su stilovi vrlo slični, rečenice jednako krnje i opore, doživljaji i emocije jednako snažni, intenzivni, presnažni.
Prisjetimo se na trenutak jednog drugog romana s vrlo sličnim motivom: Vjerojatno zauvijek Gordana Nuhanovića, također pripovijeda o mužu kojeg žena ostavlja, a ovaj par također, slično kao kod Čudine, ima malo bolesno dijete čije zdravlje i sigurnost mužu u dugim trenucima ostavljenosti i neizvjesnosti postaju opsesija. Međutim, dok Nuhanović svog "junaka" ruši uglavnom i pretežno moralno, Čudina ga ruši prije svega psihički, obdarujući ga vrlo širokim rasponom psihopatologije, od paranoje i šizofrenije, do opsesivno-konvulzivnih poremećaja i izljeva histeričnog nasilja.
Još je jedna bitna razlika između sličnih "settinga" Nuhanovićevog i Čudininog romana: dok kod Nuhanovića ostavljeni muž od samog početka romana baš i ne plijeni simpatiju čitatelja i ne doživljavamo ga kao žrtvu, kod Čudine su likovi muža Darija i žene Marije u početku plošni, da bi s vremenom postajali sve slojevitiji. Poput morskih valova koji na plažu nanose slojeve pijeska, Dario i Marija postaju sve zaokruženiji, njihovi karakteri sve se više razgolićuju, pogotovo u odnosima prema kćeri, ali i uzajamno, i kako to razgolićivanje napreduje, kod čitatelja se stanjuje opredjeljenje za jednu od suprotstavljenih strana.
Iako svaki na svoj način, i Dario i Marija su jednako ludi, poremećeni ili naprosto bolesni, prava žrtva tih njihovih stanja je njihovo dijete, Katja, a njena neobjašnjiva i neizlječiva bolest možda je upravo reakcija na njihovu bračnu i roditeljsku nesnalažljivost.
Kruno Čudina tako kroz odnose, ovisnosti, zavisti, manipulacije i nemoći u ovome obiteljskome trokutu gradi sliku zajednice koja je unaprijed osuđena na propast, samo što to ona ne zna, a ne znamo ni mi dok potkraj romana ne otkrijemo i Marijine slabe točke.
Bit ćemo skloni kroz dobre dvije trećine romana optuživati Darija zbog njegovih mana, umišljenosti, nasilništva, opsesija, dok ne spoznamo da su njegove patološke reakcije neka vrsta obrambenog mehanizma, odgovora na provokaciju, usmjeravanja zatomljenog bijesa kroz sporedne izlazne kanale. Spoznat ćemo na kraju da ovaj roman nema nijednog junaka, već samo tri žrtve. I to žrtve promašene, bezizgledne ljubavi.
(Objavljeno u Glasu Istre, 18. lipnja 2011.)
Post je objavljen 30.12.2011. u 21:33 sati.