Marketing
Različitost u tajnosti
Nora Verde: "Posudi mi smajl", roman, Meandarmedia, Zagreb, 2010.
Svojevremeno se digla velika marketinška i medijska pompa oko "prvog hrvatskog gay romana", pa su se malo zatim pojavili drugi i treći hrvatski "gay romani", s malo manjom pompom, ali uvijek s tim atributom u prvome planu. Skoro nikom izgleda nije bilo važno kakvi su ti romani, bilo je jedino važno da su "gay". Hmda, sva tri su napisali muškarci. Posudi mi smajl bismo, prateći istu marketinšku strategiju, mogli nazvati "prvim hrvatskim lezbijskim romanom", ali ovom romanu taj atribut uopće nije potreban. Dobar je i bez toga, i u fokusu zapravo ima neke sasvim druge stvari, ali se autorica iz obzira prema drugim ljudima koji bi mogli imati neugodnosti zbog njenog pisanja, odlučila sakriti iza pseudonima.
Upravo je to sakrivanje identiteta izazvalo kontroverze na internetskim raspravištima, što kao propaganda za roman uopće nije loše. Sjetimo se, primjerice, koliko je svojedobno javnost bila zainteresirana za identitet autora romana Metastaze koji se također potpisao pseudonimom, a kad se otkrio pravi identitet autora - nikom ništa. Doduše, po Metastazama je zatim napravljena predstava, pa snimljen film, itd. No, takva propitivanja opet su samo skretanje pažnje s nečeg što našu naklonost zaslužuje iz puno jednostavnijih razloga: jer je jako dobro.
Moj je dojam da je nešto slično što je Robert Perišić pokušao reći na četiristotinjak stranica svog romana Naš čovjek na terenu, Nora Verde jezgrovito uspjela reći na svega 130 stranica svoga romana Posudi mi smajl. Pisan u dnevničkom stilu, s puno konfuznih "skakanja s grane na granu", s puno promjena teme, s vrlo kaleidoskopskim razmišljanjima glavne protagonistice, ovo je zapravo roman o civilizacijskom srazu mentaliteta provincije i metropole, i o posljedicama toga sraza na psihu i osobnost djevojke koja želi biti slobodna, želi biti voljena, i želi da svijet bude ljepši i bolji.
Autorica je u jednom intervjuu rekla da ovo uopće nije lezbijski roman, i potpuno se s njom slažem: ako bismo iz romana maknuli tu osobinu glavne junakinje, cijela priča bi i dalje bez problema "držala vodu". Svejedno bismo suosjećali s provincijalkom (oprostite na izrazu) koja je iz zadrtosti i zatucanosti svoga zavičaja pobjegla u metropolu, tu je na relativno sigurnoj udaljenosti nastavila otkrivati sebe, ali je frustrira što je tlačenje jedne vrste (nesnošljivost spram individualnosti, bilo u seksualnom opredjeljenju, bilo u glazbenom ukusu ili stavu prema alkoholu ili drogama) u novoj sredini zamijenjeno tlačenjem druge vrste (pojednostavljeno: u poslu kojeg voliš biti prisiljen raditi ono što ne voliš, ono što te na kraju zaglupljuje umjesto da te veseli). U takvom ozračju, pravo na različitost ostvaruje se u tajnosti.
Nora Verde nam pripovijedajući svoj život (hrabro, ustvrdili su neki kritičari, no takvo se pripovijedanje po mom mišljenju odavno ustalilo kao ekstremno normalno) zapravo otkriva paralele između privatnog i javnog, kojih brčkajući po osobnim životima nismo uvijek svjesni. Razlike u životnim sadržajima između sigurna četiri zida i onih u "vanjskome svijetu" zapravo su raskorak između ideala i sudbine, njihovo mirenje je umijeće koje se stječe i usavršava usklađivanjem vlastitih sloboda s tuđima, i obrnuto.
Pošteno je očekivati da tako bude, ali svijet je nepošteno mjesto, i tako često ne bude, pa je nakon što se zalupe vrata za onim "javnim", nužno olakšanje pobjeći u neko što različitije "privatno". Činjenica da u tom procesu nema podrazumijevajuće recipročnosti i da će u tom uzaludnom usklađivanju uvijek nastradati pojedinac, razlog je nastajanju cjelokupnog umjetničkog fundusa čovječanstva, pa i ovog romana.
(Objavljeno u Glasu Istre, 11. lipnja 2011.)
Post je objavljen 30.12.2011. u 21:24 sati.