Ovih dana se ponovo piše o glumcu Žarku Lauševiću. Pomilovan je! Sinova prijateljica na fejsu kaže da je tužna: čita Lauševićevu nedavno izdanu „Godina prođe, dan nikad“, plače i loše se osjeća. Moja prijateljica kaže da nam je kao poklon za Novu godinu kupila istu knjigu, i da odlaže otvaranje svoje...
Ja odlazim u arhivu i tražim stari post:
09.09.2009., srijeda
REMAKE
Ne mogu se pomiriti da je Žarko Laušević svoja glumačka prošlost.
Ne mogu prihvatiti da čovjeka presretne jedan životni trenutak koji se kobno spoji s njegovom prirodom i napravi ga ubojicom.
Ne mogu si predstaviti kojim životom živi sad; rastočen između krivnje, hajke, prokletstva trenutka.
Mislila sam, iako poznajem potrese koji mijenjaju naše živote iz temelja, da se ovakav sudar dešava samo lošim ljudima.
On se dešava čovjeku.
Klonite se sebe u bijesu;
bježite od bijesa drugih.
Ne kupujte teške pepeljare.
Pijte iz plastičnih čaša.
Progutajte knedlu.
Duboko udahnite.
Lupite glavom o zid.
Dok pijete ne zaboravite 970 (stari taxi broj, op. a.).
Skupljajte knjige; ne oružje.
Poštujte „znakove pored puta“.
Volim tog glumca. .
Obožavam ovaj dijalog na zagrebačkom balkonu.
Njegov život je postao remake posljednjeg filma.
Ovaj dječak je njegov sin.
22:09
: - ((
Vraćam se i idem na YT.
Volim tog čovjeka.
Post je objavljen 30.12.2011. u 20:28 sati.