Marketing
Nesretna kraljica i izvanzemaljci
Grupa autora: "Bosanska kraljica Katarina", zbirka fantastičnih priča, Muzej grada Zenice, 2011.
Treća zenička natječajna zbirka fantastičnih priča o bosanskoj povijesti autora iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije te Crne Gore, posvećena je posljednjoj bosanskoj kraljici Katarini Vukčić Kosača Kotromanić, posljednjoj osobi kraljevske krvi koja je pokušavala spasiti srednjovjekovno bosansko kraljevstvo od turskih najezdi. Njezin je životopis relativno dobro dokumentiran, tako da su pisci imali sasvim dovoljno materijala za razradu i nadgradnju povijesnih osnova u svojim fantastičnim pričama, iako su zapravo najbolji rezultat polučili autori koji su te povijesne okvire, osim nužnih znakova raspoznavanja, potpuno zanemarili.
U većini od petnaest objavljenih priča razrađuje se motiv posljednjih, onih najprelomnijih godina u životu kraljice Katarine, no u takvim je pričama fantastična nadgradnja vrlo tanka, uglavnom u pravcu alternativne povijesti, ili s motivom upliva nadnaravnih bića u onodobna balkanska politička i ratna zbivanja. Nekolicina autora je pak kraljicu Katarinu otrgnula od poznatog povijesnog toka i sudbine vezane uz propadajuće Bosansko kraljevstvo te joj spasila život združivši je s, primjerice, riječnim vilama ili čak s izvanzemaljcima.
S nadnaravnim, ili izvanzemaljskim u nekoliko je priča povezan i motiv tajanstvene škrinje u kojoj Katarina "nešto" čuva: jednom su to pergamene s magijskim formulama ili proročanstvima, drugi put kosti izvanzemaljaca koje prije bijega iz Bosne u Dubrovnik i zatim u Rim kraljica najprije nosi sakriti (ili "vratiti") u piramide kod Visokog. U dvije-tri priče pojavljuje se i treće Katarinino dijete za koje ni povjesničari nisu sigurni da je postojalo. Naime, kćer i sina su joj, u djetinjoj dobi, zarobili Turci, kćer je umrla na putu do Carigrada, a sin je prešao na islam i postigao uspješnu vojnu karijeru. Izgubljeni Katarinin sin u pričama s ozračjem alternativne povijesti figurira kao spasitelj loze, kao tajna koju čuvaju viteški redovi i kao latentni povratnik na bosansko prijestolje.
I u pričama povezanim s Katarininim sakrivenim sinom, ali i u nekolicini drugih koje izviru iz stvarne povijesne građe, inspirativnu dramatsku podlogu daje srednjovjekovna crkvena i dvorska diplomacija, s kojom se autori poigravaju pripovijedajući o dvoličnosti, licemjerju, lažima i lažnim nadama te političkim i materijalnim interesima, pojavama svojstvenima kako onom, tako i ovom vremenu. Začudo, u vrlo malo priča koristi se (ali se ipak koristi) motiv pojavljivanja kraljice Katarine u današnjem vremenu, u zgodama kad njezina osobnost, čuvenost i ljepota utječu na glavne likove priča odnosno na pripovjedače.
Po iznimnosti bih u ovoj zbirci izdvojio dvije priče. "Katarinino ogledalo" Senade Zatagić premošćuje stoljetni razmak do Katarininog doba mističnim artefaktom, ogledalom, koje nalaznici u današnjem vremenu služi na sličan način kao Dorianu Grayu njegova slika. Sasvim posebna, i po mome dojmu najbolja u zbirci, je priča "Legenda o Kosačama" Adrijana Sarajlije. On je cijelu tu priču o Turcima i Bosanskom kraljevstvu smjestio na - Divlji zapad 19. stoljeća!
Osim što je sama priča odlično ispripovijedana, vrhunskim stilom i s intrigantnim zapletom, autor je tu upravo genijalno transliterirao kanonske pojmove iz klasičnog westerna, pa u Sarajlijinoj priči nalazimo likove koji se zovu šerif Vahid Erep i hećim Bajram, grad se zove Nišan-čaršija, spominju se i Sultanova pacifička željeznica, džeferdar '71, Al-Abama i Al-Arizona, a Kosače (djevojačko prezime kraljice Katarine) su, naravno, indijansko pleme koje uz pomoć duhova prirode odolijeva turskim kolonizatorima Divljeg zapada i njihovim "plavim bluzama".
(Objavljeno u Glasu Istre, 07. svibnja 2011.)
Post je objavljen 30.12.2011. u 19:39 sati.