Marketing
Otputovati od sebe
Grupa autora: "Blizine, nigdine i fritule", zbirka priča, ZANA, Zagreb, 2011.
Ako ste nedavno pribivali nekoj od epizoda nadahnuto i maštovito osmišljene manifestacije nazvane "Tjedan dobre knjige", tada ste vjerojatno dobili u ruke (knjiga je naime besplatna, dijeli se kao poklon) i ovu zbirku. Tako poklonjene knjige rijetko se čitaju, nažalost, no za ovu bi se moglo nabrojati jako puno razloga da ju uzmete u ruke čim osjetite spremnost da se, osamljeni i nesmetani, prepustite dobroj literaturi. Urednica Jadranka Pintarić napravila je jako dobar posao okupivši na stranicama zbirke "Blizine, nigdine i fritule" autore koji su međusobno prilično različiti, pa su čak i na zadanu temu, a to bi bila putovanja, napisali (ili iz ladica odnosno s hard-diskova izvukli) vrlo različite priče, i atmosferom, i motivom, i pristupom. U većini se priča doista putuje, ali rijetko turistički, nekim su pričama junaci tek svjedoci tuđih putovanja, neki su autori posegnuli za putovanjem tek kao okidačem za osobne, ljubavne ili obiteljske drame svojih junaka, a ima i priča u kojima se uopće ne putuje ali likovi zapravo prelaze dugačak put između svojih duševnih transformacija. Rezultat je niz odličnih proza, i zabavnih i potresnih; i sociološko-analitičkih i cinično promatračkih; i intimnih i angažiranih; priča kojima scenografiju čini ono viđeno očima pripovjedača, ali i ono zamišljeno, izmaštano, ili izvučeno iz sjećanja na drukčiju stvarnost.
Boris Perić tako piše o šutljivim likovima koji putujući vlakom maštaju o biografijama svojih suputnika; Sanja Lovrenčić svog svjedoka tuđih putovanja smješta iza pulta kolodvorskog kioska; a Maja Hrgović je junakinjino putovanje automobilom s ocem nasilnikom i sestrom lezbijkom k bolesnoj baki začinila razotkrivanjem tužne obiteljske drame. Predrag Lucić piše o kulturološkim nesporazumima turista u Portugalu, Olja Savičević Ivančević o tužnom ljubavnom trokutu u dalmatinskoj provinciji, a atmosferom sličnu priču izgradila je i Ivana Simić Bordožić. Igor Rajki je pak otputovao u prošlost pričom o posljednjoj šetnji zagrebačke vještice Magde Brukec, a Dora Kinert Bučan usporedila je dva svoja dojma o Kairu razmaknuta desetak godina.
Edo Popović je jedno putovanje u Istanbul povezao s filozofijom hodača koju promiče svojom posljednjom knjigom; Robert Perišić opisuje vlastiti kulturološki šok doživljen u Tokiju; a o japanskoj prijestolnici ali sa sasvim drukčijim ishodom piše i Rade Jarak. Sibila Petlevski je u svojoj priči obzore putničkog stanja duha, uz mnoge zanimljive povijesne digresije, orisala kroz razgovor s belgijskim antikvarom. Sasvim unutrašnje emocionalno putovanje prolazi junak priče Romana Simića Bodrožića, a duševnom se putovanju okrenula i Julijana Matanović pričom o majci, kćeri i nepoznatom ocu. Marina Šur Puhovski je sudbinu svoje junakinje postavila između dva putovanja, a Tahir Mujičić je, duhovito se igrajući jezikom, svog junaka, češkog poštara, upropastio putovanjem na hrvatski Jadran i fanatičnim sakupljanjem razglednica. Zanimljiv obrat stereotipnog poimanja Kine proživljava pripovjedač u priči Marinka Koščeca, a zbirku zaključuje duhovita priča Zrinke Pavlić o putovanju američkim srednjim zapadom.
Za kraj, dva citata, ilustrativna za duh ove knjige, a i za domišljat pripovjedački mehanizam za kojim je posegnula većina autora, a riječ je o skretanju pažnje. Prvi je iz priče Sanje Lovrenčić: "Ljudi čija putovanja nešto vrijede obično nose neke sprave za snimanje, no putovanje onda ostane u spravi, a oni ostanu prazni". Drugi je iz priče Marinka Koščeca o putovanju u Kinu: "Ovdje se barata ozbiljnim brojkama, a jedan je jako malo, koliko god dragocjen sebi".
(Objavljeno u Glasu Istre, 30. travnja 2011.)
Post je objavljen 30.12.2011. u 19:30 sati.