Marketing
Kamov u zombi-sapunici
Grupa autora: "Kamovo novo ruho", zbirka priča, Mentor, Zagreb, i Gradska knjižnica Rijeka, 2010.
Osim ponovnim objavljivanjem izabranih ili sabranih djela, otkrivanjem bisti ili uređenjem spomen-soba, davanjem imena ulicama i trgovima, primjereno je, možda čak i najprimjerenije, obilježiti obljetnicu nekog pisca i puštanjem u svijet nove literature nadahnute njegovim likom i djelom. Lanjska stota obljetnica smrti Janka Polića Kamova obilježena je tako čak s dvije nove knjige, romanom Zorana Krušvara Kamov se vraća kući, o kojem smo već pisali, te natječajnom zbirkom priča Kamovo novo ruho, u čiji je nastavak Krušvar također upleten, ali kao urednik.
Deset u ovoj zbirci objavljenih priča teško bismo mogli nazvati "neokamovljevskom" literaturom, jer su međusobno vrlo različite, žanrovskog su raspona od fantastike do sapunice, a jezično od riječke čakavštine do dadaističkog eksperimenta. No književni natječaji poput ovog, više od imena kojemu su posvećeni, mogu dati sliku ili slutnju trenutka literarnih sposobnosti jednog novog naraštaja, i njegovog pogleda na to što bi po njihovom poimanju trebala biti književnost, pogotovo gledana kroz prizmu zadanoga ključa.
Janko Polić Kamov se tako u ovih deset priča pojavljuje na različite načine, ali nikad kao neposredno angažirani lik, što će reći da su autori vješto izbjegli zamku pisanja pseudobiografija. Ali se zato ovaj i dan-danas čudan pisac često pojavljuje kao asocijacija, kroz likove koji mu nalikuju, koji žive ili kreću se ulicom koja nosi njegovo ime, koji u današnjici patološki obožavaju i šire njegovu literaturu, ili koji nastoje živjeti život svog davno preminulog idola, a u nekolicina priča je smještena doduše u Kamovljevo vrijeme, no on sam je negdje u pozadini, nevidljiv i nedohvatljiv, iako bitan.
Tako je, recimo Tamara Crnko u priči Njegova stjenica ocrtala lik Jankovog brata i mecene Vladimira, frustriranog nemogućnošću da on sam živi život o kakvome njegov brat književnik piše. Alenka Milošević je u priči Lažni Kamov pak osmislila Kamovljevog imitatora u današnjici, a slično je, opisujući epizodu mladenačke ljetne ljubavi, na čakavštini učinila Katja Šepić u priči Leto z Kamoven. Ambiciozna je ali prilično uspjela priča Prevrat gdje Valerija Andrinek korištenjem kamovljevske literarne ikonografije pripovijeda o posljedicama odrastanja u djevojačkom samostanu junakinje željne nedostupne i nedozvoljene ljubavi.
Stilski je sasvim drukčija od prethodnih priča Irene Hartmann Revolucija u kojoj se kroz vremenski paralelizam današnjice i vremena Kamovljevog gimnazijskog školovanja, uz oživljavanje lika izumitelja torpeda Ivana Lupisa, događa uništenje svijeta od strane opakih strojeva oživljenih mistikom tarota. O rastrzanosti između složenih obiteljskih odnosa, ljubavi i posvećenosti literaturi govori priča Zorana Zubera Smrt nad smrću, jedna od rijetkih u kojoj se pojavljuje "živi" Janko Polić Kamov.
Mladen Ilić u priči Kamov comeback šalje neumrlog Kamova iz Barcelone u Rijeku u današnje vrijeme, dovoljno da posluži kao nadahnuće kiparu koji će napraviti njegov spomenik. Priča Vrt nestalih anđela Marina Paliske smještena je pak u Veneciju, gdje Janko Polić Kamov susreće - Corta Maltesea. Antonija Mežnarić je u priči Pusti mrtve neka spavaju žešće posegnula za Kamovljevom naturalističkom literarnom estetikom, te također prizvala Kamova iz mrtvih, ali ne dušom već, kao zombija, samo tijelom.
I na kraju, zbirku zaključuje zajednička priča Ane-Marije Petričević i Ivane Tulić Kamovova neo-dada, koja je zapravo tekstualno-grafički eksperiment i sastoji se od nizanja pojmova tiskanih različitim fontom i veličinom slova, koji se umetanjem čitateljeve međuinterpretacije mogu a i ne moraju pretočiti u više različitih priča.
(Objavljeno u Glasu Istre, 23. travnja 2011.)
Post je objavljen 30.12.2011. u 08:10 sati.