Marketing
Osjećajni "gonzo"
Hrvoje Šalković: "Nulti meridijan", putopis, Ljevak, Zagreb, 2011.
Nastanak ove, već sedme knjige Hrvoja Šalkovića, već mjesecima prati dinamična promidžbena kampanja s najistaknutijim lajtmotivom kako se tu radi o non-fiction knjizi, o "gonzo" putopisu uživo. Uživo - zato jer se Šalković javljao sa svoga putovanja oko svijeta dok je ono još trajalo, a "gonzo" prema putopisnom žanru koji je utemeljio Hunter S. Thompson. "Obiđi planet u smjeru istoka bez čvrstog plana kretanja, gledaj svijet širom otvorenih očiju, cugaj puno, spavaj malo, ne odbijaj nikakve lude ideje kojima te usput bombardiraju", tako je Šalković sam sebi odredio program svoga putovanja, namjeravajući prepustiti se da ga vode "rizik, ludi ritam i brzina".
Nije se naumio posvećivati turističkim znamenitostima, "o kojima svi drugi pišu", već istraživati stvaran život, ispunjen zabavom i hedonizmom, avanturom, pa i opasnošću, u svim zakucima koji će mu se naći na putu. Problem je u tome što je Šalković - preosjećajan da bi doista bio "gonzo", a i putovanje, koje se na kraju zaokružilo na 97 dana, ispalo je previše isplanirano i organizirano, zbog čega se izgubila najavljena atmosfera neočekivanosti i iznenađenja.
U tom smislu, više su "gonzo" ispali neki prethodni Šalkovićevi romani od ovog navodno non-fiction putopisa. Jer, u tome je drugi problem: previše je "profesionalno" složena priča o ovome putovanju da bismo ju čitali kao dokumentarni putopis. Zato predlažem da "Nulti meridijan" čitamo kao - roman, još jedan u nizu Šalkovićevih romana o putovanjima, djelomice sličan prethodnicima, a djelomice i različit. U svakom slučaju - više je fiction, nego non-fiction.
Dakle, ako tako čitamo "Nulti meridijan", onda pratimo isplanirano, a ne spontano, putovanje oko svijeta glavnoga junaka kojeg je upravo ostavila cura (sva težina te situacije pokazat će se potkraj knjige, kada, umjesto na krstarenje Karibima rezervirano za dvoje, putnik pripovjedač mora poći sam). Putovanje je malo premoderno za tradicionalni globtroterski imidž, avionima se prelijeću čitavi kontinenti, a Europa je, primjerice, u ovome "putu oko svijeta" potpuno izostavljena. Pripovjedač je pomalo opterećen imperativnim uključivanjem u plan puta zemalja koje još nije posjetio, a njihova se brojka bliži stotini.
Opisi putovanja i doživljaja putnika su tipično šalkovićevski: niz zanimljivih likova s kojima se putovanje privremeno ukršta, niz zanimljivih mjesta, niz zanimljivih doživljaja, pa i takvih nakon kojih sjećanje blijedi u magli mamurluka. Putnik, međutim, ne izbjegava turističke atrakcije za koje je na početku najavio da će ih ignorirati, no to iznevjereno obećanje donekle je ublaženo vrlo kratkim zadržavanjem i vrlo jezgrovitim dojmovima o onome o čemu ionako svi drugi pišu.
Nekoliko je epizoda iz ovog putopisa vrlo upečatljivo, poput primjerice posjeta Antarktiku, ili pak ronjenja na Galapagosu, u koje se naš putnik upustio lažući instruktoru da ima ronilačkog iskustva. Zanimljiv je i putopiščev doživljaj subkulture oceanskih turističkih cruisera, a na tom završnom krstarenju događa se i jedna od duhovitijih epizoda čitave knjige, kad pripovjedača proganja debela Portorikanka pa se on pred njom mora skrivati (iako se pravi gonzo ne bi skrivao ni pred takvom opasnošću!) i ostaje mu samo da pije u samoći.
Potkraj putovanja dobrano ga pere i nostalgija, pa između redaka zadnjih poglavlja iščitavamo i unutarnji moralni junakov monolog o tome isplati li se zbog ovoga ostaviti sve ono tamo. Moj je dojam da naš osjećajni "gonzo" putnik intimno misli da se to zapravo ne isplati, ali je nekako preponosan, ili preumišljen da bi to priznao. To je još jedan razlog zbog kojeg ovu knjigu smatram romanom prije nego putopisom.
(Objavljeno u Glasu Istre, 16. travnja 2011.)
Post je objavljen 30.12.2011. u 08:06 sati.