Marketing
Od nade do tuge
Nebojša Lujanović: "Godina svinje", roman, Algoritam, Zagreb, 2010.
U jednoj se godini dana puno toga može dogoditi, pogotovo ako te baš u toj godini zadesi životni preokret: diploma je u džepu a posla nema. Posla u struci, naravno. Nakon godina bezbrižnosti, slijedi doba mučnog sklapanja egzistencija od mrvica s trpeze tranzicijskog društva, ali za tom trpezom blaguje netko drugi. Nakon godina zadovoljstva, ispunjenih osjećajem da si gospodar svijeta, jer imaš sve što ti treba, slijedi mukli pad na društveno dno, gdje se svi vrlo grubim sredstvima bore za opstanak, a mnogi su jači od tebe. Nakon godina entuzijazma, kroz koje ti se činilo da svijet samo čeka da ga osvojiš, slijedi naprasno gašenje svakog ideala i potonuće u uništavajući rutinu fizičkih poslova, raspadanja obitelji, i bijega u alkoholnu nesvijest. I tako teče godina koja je trebala biti prva u ostatku tvoga života, ali se sve više pretvara u godinu u kojoj prestaje postojati svaka nada.
Poprilično je psihološki težak ovaj roman Nebojše Lujanovića, i unatoč ponekoj grotesknijoj epizodi koja će izmamiti kiseli osmjeh, troje glavnih junaka od čitatelja mogu dobiti tek sažaljenje, jer je čak i suosjećati pomalo teško s likovima koji su takvi kakvi su više po svom vlastitom izboru nego po nekim objektivnim okolnostima. Doduše, oni žive u jezivim vremenima pada svih društvenih vrijednosti, u vremenima opće pljačke, izrabljivanja, iskorištavanja, u vremenima kad su politika, zakon i društveni mehanizmi tek oruđa za strelovito izdizanje bogatijih i licemjernijih. Ali te svoje izrabljivače ova trojica gubitnika nikad neće vidjeti, njihov najveći doseg su manji šefovi, posrednici, isplatitelji dnevnih najmova za njihove ruke, ne i za mozgove, znanje i snalažljivost. Ipak, nitko ih ne tjera da piju, da se tuku, da kasne na posao, da glume ono što nisu, da stradaju uslijed krive procjene prema kome mogu nastupiti agresivno, sve je to, na prvi pogled, njihov vlastiti izbor, njihov svjesno odabrani put u vlastitu degradaciju.
Ali na drugi pogled, kao u socijalnoj prozi s početka prošlog stoljeća, postaje očiglednije da ova tri tek svršena studenta a sada, u godini svinje, silom prilika tri bauštelca, obijača pragova zavoda za zapošljavanje, iscrpljenih očajnika željnih bilo kakvog bijega pa makar kroz alkohol i tuču - postaje jasnije, dakle, da je to njihova sudbina zacrtana nepisanim društvenim ugovorom tranzicijske Hrvatske. Suprotno omiljenoj new-age uzrečici, ovdje će se svijet urotiti da oni ne uspiju, ni u poslu ni u ljubavi ni u sparivanju boja svoje pohabane odjeće, a još će i s policijom imati problema. U godini koja teče u sve crnijim i crnijim tonovima jedna je podulja epizoda posvećena tragediji zabune odnosno apsurdu koji se događa baš najnesposobnijem i najnesretnijem među njima, kad ga krivo optuže za pljačku, zbog čega nesretnik nekoliko mjeseci nevin provede u Remetincu. Čim se njegov dugo čekani odvjetnik pojavio i čim je krenuo sudski postupak logika je uspostavljena i on je ubrzo slobodan, ali iza njega je sada ne toliko izgubljeno vrijeme, koliko spoznaja da su nepravde i apsurdi u ovom vremenu i prostoru ne iznimka, već pravilo.
Još ima blistavih epizoda u ovome romanu, primjerice kad jedan od trojice junaka ostaje nasukan na vrhu konstrukcije jumbo-plakata za Hrvatsku - zemlju znanja. Prizor je to u kojemu se prelama ne samo njegova, već sudbina i tisuće drugih mladih ljudi u ovoj zemlji. Posljedica je života na koji su osuđena nesretna trojica i emocionalna tupost, nesposobnost prepoznavanja tuđe patnje, čak i kad se o dragim osobama radi. I nema hepienda, sve postaje još gore i beznadnije, nadasve - tužnije.
(Objavljeno u Glasu Istre, 12. ožujka 2011.)
Post je objavljen 30.12.2011. u 07:41 sati.