Marketing
Novci s natpisima i grbovima hrvatskih zemalja
Coins with Inscriptions and Coats of Arms of Croatian Lands
This aricle is written in Croatian. You can translate it to your language using Google Translate tool.
Naše Društvo redovito priređuje predavanja, na kojima se članovima i po njima uvedenim gostima omogućava da se podrobnije i argumentirano upoznaju s kovanicama iz naše prošlosti, a preko njih i s poviješću naše domovine ili drugih krajeva.
Kako su mnogi članovi našeg društva tražili da se predavanje, koje je održano 29. rujna 1980. godine pod gornjim naslovom, tiska u “Obolu”, ovdje ga sada u cijelosti donosimo. Predavanje je sastavio i sa 42 diapozitiva u boji ilustrirao autor, Irislav Dolenec, Zagreb.
Uredništvo
U hrvatskoj povijesti u vrijeme narodne državne samostalnosti do kralja Držislava u 10. stoljeću (969.-977.), naši su se vladari služili naslovom: rex Croatorum, a od Držislava pa nadalje oni se nazivlju rex Croatiae et Dalmatiae.
Kada je Bizant vlast nad Dalmacijom predao kralju Krešimiru IV godine 1069., naziv Dalmacije našao se ispred naziva Croatiae, i od tada pa do 1918. godine nazivi svih naših vladara, njihovi natpisi na poveljama i novcu stavlja ime Dalmacije ispred imena Croatiae (osim u nekoliko iznimaka). “Regnum Dalmatiae et Croatiae” bio je naziv kojim se označavala hrvatska zemlja između Drave i Dunava, Jadranskog mora i Neretve. (Vidi sliku 1 na str. 11) U ispravama 12. stoljeća kao oznaka za Hrvatsku počeo se javljati i naziv Sclavonia, tj. slavenska zemlja. On se najprije pojavio u Italiji, u papinskoj kancelariji, da bi od hrvatskih hercega i banova bio brzo prihvaćen. Oznaka “Sclavonia” podudarao se s oznakom “Dalmatia et Croatia”, te se pod jednim i pod drugim imenom podrazumijevala cijela Hrvatska.
Slika 1
Međutim, od početka 13. stoljeća dobio je naziv “Sclavonia” posebno teritorijalno značenje. Tim se imenom počeo označavati samo onaj dio Hrvatske što se nalazio između Kapele i donje Bosne na jugu i Drave na sjeveru.
Do upravno-političkih promjena u Hrvatskoj došlo je tek nakon personalne unije s Mađarskom 1102. godine. U novom političkom stanju mađarski je vladar ujedno i hrvatski kralj, ali je svaka od tih zemalja posebno upravljala svojim teritorijem. Na čelu političke uprave u Hrvatskoj između Drave i Jadranskog mora nalazio se samostalan i kralju jednak herceg (dux), redovito član kraljevske porodice. Herceg je obično boravio u jednom od hrvatskih gradova (Zagrebu, Kninu, Zadru ili Bihaću) i otuda upravljao. Herceg je izvršavao razna kraljevska prava u Hrvatskoj: postavljao i skidao banove, sazivao sabore, dijelio plemstvo i povlastice, vodio hrvatsku vojsku u rat, te kao oznaku svoje vladarske samostalnosti, kovao svoj herceški novac, koji je bio zakonito sredstvo plaćanja na teritoriju cijele Hrvatske. Kad nije bilo moguće da netko iz kraljevske porodice zauzme mjesto hercega, vladao je i upravljao Hrvatskom ban s gotovo istom vlašću kao i herceg.
Do pravne upravno-političke podjele hrvatske zemlje došlo je tek godine 1260. pod kraljem Belom IV. Radi lakšeg upravljanja zemljom on je Slavoniju predao na upravljanje jednom banu, a Hrvatsku s Dalmacijom drugome. Tako se tek od druge polovice 13. stoljeća počeo razumijevati poseban geografsko-politički teritorij pod svakim od dva naziva, posebno Dalmacija s Hrvatskom, a posebno Slavonija.
Hrvatski vladari u doba narodne samostalne države od 819.-1102. godine, nisu kovali svoj novac. U dokumentima iz toga vremena vidljivo je, da je bizantinski novac služio za potrebe trgovine. Bizantinski novac bio je cijenjen zbog čistoće srebra i zlata, dok je za sitna podmirivanja služio bakreni. Uz kovani novac Bizanta Hrvati su kao plaćevno sredstvo koristili čisto srebro i zlato, koje se u većim ili manjim komadima mjerilo vagom, a jedinica mjere bila je libra ili pondus, čija je težina iznosila 327,45 grama. No uz novac i plemenitu kovinu Hrvati su još uvijek upotrebljavali i stari način - razmjenu dobara.
Stupanjem u personalnu uniju s Mađarskom prilike u novčarstvu u Hrvatskoj nisu se promijenile. Hrvati su se već bili potpuno navikli na solidne bizantinske kovanice, koje nije mogao zamijeniti niti istisnuti neugledni mađarski novac. Za vladanja kralja Emerika (1196.-1204.), Hrvatskom je od Drave do mora i Neretve tada upravljao kraljev brat herceg Andrija, Njegova vlast u Hrvatskoj bila je jednaka kraljevoj u Mađarskoj. Vladao je suvereno i nosio je naslov “dei gratia Dalmatiae et Croatiae, Chulmeque dux”. Kao kralju ravnopravan suvladar počeo je Andrija, prvi u hrvatskoj povijesti, kovati svoj poseban novac. Na to je imao pravo na državno pravnom temelju, po kojemu je Hrvatska bila posebno autonomno upravno područje, kraljevstvo, udruženo s Mađarskom samo osobom kralja, kao i na temelju tradicije u kući Arpadovića, po kojoj su “mlađi kraljevi” ili hercezi imali pravo kovati svoj vlastiti novac.
Na hercega Andriju djelovao je još jedan jak povod da kuje svoj novac. U doba između 1125. i 1130. počeo je salzburški nadbiskup Konrad kovanjem srebrnog novca u svojoj kovnici u Friesachu. To su kovanje nastavili svi njegovi nasljednici sve do vremena hercega Andrije. Frisatici, kako su brzo dobili nadimak ti novci, zbog dobrog srebra, bili su u trgovini rado primani, tako da su se brzo širili i udomili. Babenberški biskupi i akvilejski patrijarhe poveli su se za salzburškim nadbiskupom i imitirali “frisatike”, te ih stavljali u promet u Hrvatskoj. Taj sve veći optjecaj frisatika potaknuli su hercega Andriju da i on kuje svoj novac, tim više, što vlastita kovnica donosi i velike prihode. Tako je došlo do kovanja prva novca hercega Andrije. Taj je novac također bio sličan frisaticima, odnosno bio je u neku ruku njegova imitacija. Na naličju je imao zabat crkve sa dva tornja, dok na licu ima prastari hrvatski grb: polumjesec i zvijezdu i natpis: Andreas - D (ux) CR(oatiae), čime se razlikuje od frizatika. Svojom djelomičnom imitacijom frisatika na naličju mogli su se ti novci brzo i bez teškoća staviti u kolanje, kao i da budu rado primani. (Vidi sliku 2)
Slika 2
Simboli, kojima se označavala Hrvatska do kraja 14. stoljeća bili su polumjesec i zvijezda. Međutim, na dvostrukom pečatu kralja Sigismunda (1387.-1437.) na njegovoj povelji iz 1406. godine, prvi puta se pojavljuje grb s tri okrunjene leopardske glave. Tim grbom bila je označena sva hrvatska zemlja kojom je Sigismund vladao, a to su bile Dalmacija, Croatia i Sclavonia. Taj grb s tri okrunjene leopardske glave upotrebljavao se i kasnije kao grbovna oznaka svih hrvatskih zemalja kako na kraljevskim pečatima tako i na novcu.
Drugi hrvatski grb dodijelio je kralj Ladislav II (1490.-1516.) svojom poveljom od 8. XII 1496. kraljevini Slavoniji (regno Sclavonie). Taj grb sastoji se od štita s plavim poljem i na njemu dvije poprečne srebrne pruge, koje predstavljaju rijeke Dravu i Savu. Između tih pruga kreće se u lijevu stranu na crvenom polju jedna kuna, dok se iznad gornje pruge nalazi šestokraka zvijezda. Ovaj grb nije dan Slavoniji kako je mi danas shvaćamo, već je dan tadašnjoj Slavoniji sa sjevernom Hrvatskom i Zagrebom kao svojim glavnim gradom. A kako su u ono vrijeme južni hrvatski krajevi bili pod turskom ili mletačkom vlasti, ovaj je grb vrijedio kao grb svih hrvatskih zemalja. Krajem 15, st. (1495.) načinjen je pečatnjak s natpisom “Sigillum nobilium regni Sclavonie 1495.”, koji je od onda pa do kraja 18. st. služio kao službeni pečat cijele trojedne kraljevine. (Vidi sliku 3 na str. 12) Tek u 19. stoljeću dobiva taj pečatnjak značenje grba današnje Slavonije.
Slika 3
Grb sa crvenim i bijelim kockama prvi put se pojavio na talirima Ludovika I, a na pisanom dokumentu nalazi se prvi puta na izbornoj ispravi, kojom su hrvatski velikaši 1. I 1527. na saboru u Cetinu izabrali Ferdinanda I Habsburgovca za hrvatskog kralja. U toku vremena taj je grb dobio značenje grbovne oznake za Hrvatsku u užem smislu.
Dok se na poveljama zajedničkih ugarskih i kasnije austrijskih vladara često javljaju nazivi i grbovi naših zemalja, na njihovu kovanu novcu to nije bio slučaj. Ime Sclavonia nalazilo se na našim slavonskim banovcima kroz 130 godina, od 1258. do 1384. godine. Kovanje banovaca prestalo je 1384. godine, kada je kraljica Maria ukinula kovanje slavonskog novca i umjesto njega uvela i u Slavoniji kraljevski novac. (Vidi sliku 4)
Slika 4
Danas poznajemo tek mali broj kovanica, na kojima se nalaze natpisi Dalmacije i Hrvatske, te su takve kovanice u numizmatičkom smislu velika rijetkost. Prvi novac na kojemu se nalazi natpis naših zemalja je groš Ludovika I (1342.-1382.) s natpisom DALMATIAE, CROATIAE na naličju. To je prva kovanica u povijesti, na kojoj se pojavljuje natpis Dalmacije i Hrvatske. (Vidi sliku 5)
Slika 5
Godine 1409. grad Zadar s užom okolicom potpadne pod Veneciju. Da bi pokazala svoj suverenitet nad Dalmacijom, Venecija je između 1410. i 1414. kovala poseban novac za taj dio teritorija, koji se nalazio pod njenom vlašću. U kovnici u Veneciji kuje se srebrni soldo u nekoliko varijanti. Na aversu imao je natpis Moneta Dalmatiae. (Vidi sliku 6 na str. 12)
Slika 6
lako je Venecija bila u posjedu neznatnog dijela Dalmacije, ona kuje novac s natpisom Dalmacije, falsificirajući obujam svoje vlasti i prisvajajući cijelu Dalmaciju kao svoj teritorij.
Zatim su sačuvani denari iz vremena interegnuma (1444.-1446.) s natpisom Moneta regni Ungariae na aversu i natpisom “Dalmatiae Croatiae etc.” Na reversu. Svi do sada pronađeni komadi vrlo su loše očuvani.
Slika 7
Kralj Matijaš Korvin (1458.-1490.) kovao je denare s natpisom Ungarie. Dal. moneta r. na reversu. (Vidi sliku 7 na str. 13) No Matijaš Korvin kovao je svoje ostale novce s grbom s 3 okrunjene glave leoparda, što se vidi na večem broju sačuvanih denara, polugroševa i groševa, kao i na njegovu zlatnom novcu.
Vladislav II (1490.-1516.) kuje svoj novac u svim veličinama od denara do talira, kao i zlatni novac s našim grbom, s 3 glave leoparda. Na naličju njegova talira iz 1506. g. prvi se puta u povijesti nalaze tri glave leoparda na jednoj talirskoj veličini. Talir je kovan u Kremnici (K - B) a izradio ga je poznati kremnički majstor Turzo. (Vidi sliku 8)
Slika 8
Ludovik II Mohački (1516.-1526.) stavlja na svoje denare i obole naš grb, ali na njegovu zlatnu novcu ih nema. Na nekoliko jednostrukih i dvostrukih talira, kao i na spomenicama, stavlja natpise Dalmatie et Croatiae, a na širokom taliru iz 1525. godine (vidi sliku 9 na str. 13) na reversu ispod krune nalaze se grbovi kralja i kraljice, između njih inicijali L i M (Ludovicus i Maria) i sigle kovnice (K-B). Unaokolo je postavljeno 7 grbova, gore lijevo i desno grbovi Ugarske i Dalmacije, a ispod njih Hrvatske, Bosne, Šlezije (orao), Lužice (vol) i Moravske (orao).
Slika 9
Iza smrti Ludovika II očekivao je Ferdinand I nadvojvoda Austrije, da će na osnovi nasljednog prava biti izabran za ugarskog i hrvatskog kralja (on je brat žene pokojnog Ludovika II)na temelju ranijih ugovora. Plemstvo Hrvatske je Ferdinanda I faktično i izabralo za svog kralja, na saboru u Cetinu 1. I 1527., ali se plemstvo Slavonije s većinom plemstva Ugarske odlučilo za Ivana Zapoljskog (1526.-1538.). Tako su istodobno postojala dva vladara. Ivan Zapoljski kovao je svoj novac, stavljajući na srebrni i zlatni novac grb s tri glave leoparda.
Za vrijeme vladanja Ferdinanda I (1527.-1564.) kovalo se mnogo tipova novca s natpisima Dalmacije i Hrvatski. Ovdje sam izdvojio samo 5 tipova njegovih talira: Na prvome (vidi sliku 10 na str. 13) s mladenačkim likom kralja u oklopu na aversu, uokolo između ostalog nalazi se natpis DAL. CRO. etc. Rex.
Slika 10
Jedan od najljepše iskovanih talira uopće je talir Ferdinanda I iz 1541. godine (vidi sliku 11 na str. 14), Zapravo je to talir i pol, kovan u povodu 10-godišnjice krunisanja Ferdinanda I za kralja (5. I 1531.), promjera 53 mm. Talir je kovan u Kremnici, a izradio ga je jedan od najboljih majstora gravera i medaljera u Evropi u 16. st. majstor-umjetnik Slovak Krištof Füssl, koji je tim talirom stekao svjetsku slavu. Na aversu ovog talira Ferdinand u oklopu s velikom perjanicom jaše bogato opremljena konja, a ispod je naznačena godina 1541. i između ostalog natpis “Dalma Croa rex”. Na reversu jednoglavi orao sa štitom i grbovima na njemu.
Slika 11
Na trećem taliru iz 1554. godine nalazi se na aversu lik Ferdinanda I s dugom bradom i brkovima, kao i s kraljevskim insignijama u ruci. Ferdinand je pustio bradu nakon smrti svoje supruge Ane (umrla 17. I 1547.), i na svim kasnijim njegovim novcima on je prikazan s bradom i brcima. Na aversu, uz ostale, nalazi se i natpis “Dal. C. rex” (vidi sliku 12)
Slika 12
Na reversu, iznad velikog štita s grbovima i jednoglavim orlom, gdje se nalaze grbovi Ugarske, Češke, Dalmacije i u sredini Austrije, nalazi se lik Madone s djetetom. S obje strane grba nalaze se sigle K - B (Kremnica), gdje su se taliri početi kovati 1553. godine, dakle bila je to druga godina kovanja kremničkih talira. (Vidi sliku 13)
Slika 13
Na taliru spomenici, koji je kovan 1529. godine, u spomen prve turske opsade Beča 1520. godine, nema uobičajenih natpisa, već se na reversu nalaze grbovi Ugarske, Češke, Dalmacije i Hrvatske, između kojih se u sredini nalazi štit s grbom Austrije i Kastilije. (Vidi sliku 14)
Slika 14
Jedan od njegovih također rijetkih kovova je tzv. trocarski talir debeljak, promjera 35 mm i težine 35 gr, kovan 1558. Na aversu se nalaze prikazane glave trojice careva: Maksimilijana, Karla V i Ferdinanda I, dok se na reversu uz ostale nalazi i natpis “Dal et Cro” (vidi sliku 15)
Slika 15
Jedan od najrjeđih Ferdinandovih kovanica je takozvani “augsburški-valztalir”. Na licu tog talira nalazi se natpis “Dal. Croat. Rex”. To je jedini poznati talir na kojem je natpis Hrvatske prikazan s pet slova, tj. “Croat”, dok se na svim dosad poznatim kovanicama Hrvatska označavala sa slovima “C”, “Cr”, “Cro” i “Croa” (vidi sliku 16)
Slika 16
Na Ferdinandovim novcima iza 1558. godine nema više natpisa Dal. Croa. Najvjerojatniji razlog za to bit će činjenica, što je već u drugoj polovici 16. stoljeća cijela Dalmacija bila pod vlašću Turaka i Venecije, a i veći dio Hrvatske sa Slavonijom bili su pod Turcima. Dalmacija, dakle, u cjelini, a Hrvatska svojim većim dijelom nisu potpadale pod bečkog cara (vidi sliku 17 na str. 15)
Slika 17
Iza Ferdinandove smrti 1564. godine na kovanicama njegovih nasljednika Maksimilijana II i Rudolfa II (1564.-1608.) ne nalaze se više natpisi Dal. Croa, ali u grbovima i nadalje ostaje grb s tri leopardske glave. Izuzetak ovdje čine kovovi spomen-novca, koje je u kovnici Hall kod Insbrucka kovao tirolski nadvojvoda Ferdinand (1564.-1595.). To su trocarski kovovi u srebru i zlatu u raznim težinama. Na aversu su glave Maksimilijana, Karla V i Ferdinanda I, kao i na taliru debeljaku iz 1558. godine, samo su glave okrenute u obratni pravac, tj. u lijevo, i imaju oznaku godine 1590. kao i natpise Dalm. i Croa na reversu. Poznati su kovovi od jednog, dva i četiri talira te deset i dvadeset dukata.
Istovjetne trocarske novce kovao je i Matija II (1608.-1619.). I na njima se također nalaze natpisi Dalmacije i Croatie. Matija II je poznat po svojim kovovima polutalira, talira i dvostrukih talira, koji su dobili nadimak “hrvatski taliri”, a kovani su četiri godine od 1613. do 1616. Ti su “hrvatski taliri” kovani u nekoliko varijanti, s malim razlikama u crtežima, a poznate su dvije osnovne varijante. Jedna, koja je kovana 1613.-1615. i druga 1616. godine. Naziv “hrvatskog talira” dan je tim kovanicama zbog toga, što se na reversu novca u štitu sa grbovima nalaze grbovi Dalmacije, Hrvatske i Slavonije te Češke (vidi sliku 18 na str. 15)
Slika 18
Ugarski grb, koji bi trebao biti na uočljivijem mjestu, nalazi se unutar natpisa, koji se pruža unaokolo kovanice, dakle na njenoj periferiji. Ugarski su velmože u saboru izrazili svoje nezadovoljstvo zbog takva isticanja zemalja u glavnom štitu i zatražili su od kralja Matije II da se te kovanice povuku iz prometa te da se kuju nove. Matija je pokušao njihovu zahtjevu udovoljiti, te je počeo povlačenjem tih kovanica iz prometa. No taj je posao tegoban i za njegovu provedbu treba strpljivosti i vremena. Zato je dao kovati novu polovicu talira i jedan talir 1616. godine. Na tim kovovima na aversu između natpisa umetnuta je Bogorodica s jedne i ugarski grb s druge strane kraljevog lika, dok je na reversu ugarski grb otpao a grbovi u štitu ostali su isti, tj. grbovi Češke, Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. (Vidi sliku 19 na str. 15)
Slika 19
Iza takvog rješavanja nastalog problema za zaključiti je, da je Matija II kompromisno rješavao nastalu situaciju, jer je s jedne strane htio udovoljiti velikašima Ugarske, a s druge strane nije htio povrijediti velikaše Hrvatske. Na ovim kovanicama se prvi puta u povijesti pojavljuju sva tri grba naših zemalja zajedno kao grbovna oznaka Hrvatske zemlje. Ove su kovanice kovane u Kremnici, prema siglama K - B na njima. Novci Matije II koji su kovani u drugim kovnicama Austrije, nemaju hrvatskog grba, dok na ostalim kovanicama kovanim u Kremnici Hrvatska je predstavljena s tri leopardske glave, kako je to ostalo u običaju iz prve polovice 16. stoljeća. Iza smrti Matije II češko plemstvo nije htjelo priznati Ferdinanda II (1619.-1638.) za svoga kralja. Njih je u tom buntu podržalo plemstvo Ugarske, pod vodstvom erdeljskog kneza Gabriela Bethlena (1580.-1629.), koji je ustao protiv Ferdinanda II. U nastalom oružanom sukobu, čime je započeo trideset-godišnji rat (1618.-1648.) ili otvoreni sukob između katoličke i protestantske crkve u Evropi, Gabriel Bethlen sazvao je ugarski sabor u Požunu 1619. godine, ali se hrvatsko plemstvo tom saboru nije odazvalo. Slijedeće godine izabran je Bethlen za kralja Ugarske, ali se Bethlen nije dao i formalno okruniti za kralja, već se zadovoljio samo kraljevskim naslovom.
Bethlen je kovao svoj novac kao ugarski kralj i erdeljski knez s naslovom Dalm. Croa. Scl. rex, i to samo u 1621. godini. Kovao je novac u srebru od malih nominala pa do talira, te zlatnike. (Vidi sliku 20)
Slika 20
Na kovanicama Ferdinanda II (1637.-1657.), na kovanicama Leopolda I (1658.-1705.), Josipa I (1705.-1711.) i Karla VI (1711.-1740.) ne nalaze se ni natpisi ni grbovi naših zemalja. Iznimku čini talir Karla VI, oca Marije Terezije, njegove nasljednice. Taj talir, koji je kovan u Bratislavi (Pressburg), na naličju ima natpis Dal. Cro. Sclav. Dakle, u periodu od preko stotinu godina samo dvije kovanice s naslovima naših zemalja, i to one kovane 1617. i 1618. godine. (Vidi sliku 21)
Slika 21
Zanimljivo je za spomenuti da su svi vladari kovali spomenice u srebru i zlatu povodom krunidbi, vjenčanja, uspješno završenih ratova i si. i da su na svim tim kovanicama dani grbovi ili natpis Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, kao na primjer na spomen-kovanici Ferdinanda III (vidi sliku 22)
Slika 22
S natpisom “Dalma et Alban” u raznim varijantama, kuje Venecija u toku 17. stoljeća nekoliko nominala bakrenog i srebrnog novca. To su od bakra 1/2 solda (jedna peča), 1 soldo i II solda te, VIII i IIII solda iz srebra. (Vidi sliku 23)
Slika 23
Marija Terezija kovala je novac s našim grbovima na polutalirima od 1748. do 1778. godine, ali samo u kovnici Karlsburg (Gyula Fehervar) u Erdelju. U istoj su kovnici kovani pola talira i taliri s grbovima Dalmacije i Hrvatske, dok je ta ista kovnica u raznim godinama kovala 3, 4, 5, 6 i 10 dukata s našim grbovima.
Iz austrijskih kovnica izašla su samo dva polutalira i talira s našim grbovima, i to oni iz kovnica Beč i Günsburg. Na reversu tih kovanica u štitu s grbovima 15 zemalja, u prvom redu gore nalaze se grbovi Dalmacije, kao prvi, i Hrvatske kao peti. (Vidi sliku 24 na str. 16) Na ostalim novcima M. Terezije, kao i na novcima njenih nasljednika Josipa II (1780.-1790.), Leopolda II (1790.-1792.) i Franje I (1792.-1835.), nisu stavljani natpisi ili grbovi naših zemalja.
Slika 24
Venecija je za vrijeme dužda Mocenigo (1700.-1709.) kovala srebrni novac s natpisom “Dalmat et Alban” na reversu. To su kovanice od 10, 20, 40 i 80 soldi u raznim varijantama i siglama. Sigle BG i GB (Bernardo Gritti) te BC i CB (Benedetto Covran) označavale su gravere venecijanske kovnice u to vrijeme. (Vidi sliku 25)
Slika 25
Ferdinand I (1835.-1848.), stavio je u natpis svojih kovanica opet natpis Dalm, ali I natpis Illyria. Već je Franjo I njegov prethodnik, uveo Napoleonov naziv za naše zemlje, tj. Illyria, a on je to nastavio. Na reversu je za vidjeti natpis Dalm. i III. Ovakvim natpisom kovao je Ferdinand sve svoje kovanice u srebru i zlatu od groša do talira, od dukata do 4 dukata (vidi sliku 26 na str. 17). Kovanice s austrijskim i habsburškim grbom u štitu, koji se nalazi u dvoglavom orlu, kovanice su za austrijske zemlje, ali su vrijedile i u Ugarskoj. U Karlsburgu je istodobno kovan novac, na čijem se aversu nalazio cjelokupan kraljevski naslov, a na reversu se nalazi Bogorodica s djetetom u ruci. Takav je novac kovan za Ugarsku, ali je vrijedio i u austrijskim zemljama.
Slika 26
Neposredno pred početak revolucije 1848/49. godine kovana je u Kremnici dvadesetica, koja na aversu ima natpis Ferdinand V, kralj Mađarske, Hrvatske i Slavonije i veliki vojvoda Erdelja.
Te iste godine - revolucionarne 1848. - Bansko vijeće trojedne kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije zaključilo je u mjesecu prosincu kovati vlastiti bakreni i srebrni novac. U svom izvještaju centralnoj vladi u Beču obrazlaže ovaj korak nestašicom sitnog novca. Zagrebačka kovnica počela je kovanjem desetica i dvadesetica od srebra i jednog križara iz bakra (vidi sliku 27 na str.17).
Slika 27
Suvereno pravo Hrvatske označava ovaj bakreni novac: na prednjoj strani natpis “jedan križar” i godina 1849. te dvije grančice, ispod kojih je oznaka zagrebačke kovnice, slovo Z. Na stražnjoj strani novca nalazi se natpis: Trojedna kraljevina Hervat. Slav. Dalm., unutar kojega se nalaze grbovi Slavonije Hrvatske i Dalmacije, a iznad njih se nalazi simbol kraljevstva - kruna.
Još prije kovanja ovog srebrnog i bakrenog novca Bansko je vijeće na temelju člana XXII Zakona o državnom zajmu dalo štampati prvi hrvatski papirnati novac - asignate. U Zagrebu su tiskani asignati od 25 i 1000 forinti u srebru, što su za tadašnja shvaćanja bile ogromne nominale, a ukupna je naklada bila tiskana u vrijednosti od 1 milijun forinti. Sve te novčanice bile su proviđene vlastoručnim potpisom bana Josipa Jelačića. Na licu toga privremena papirnatog novca otisnut je grb trojedne kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, kojemu se u sredini nalazi ilirski grb. Ovi asignati glasili su na određenu osobu i određeni rok, pa je s te strane taj papirnati novac jedinstven u općim financijama jedne zemlje.
Nažalost, tek što je zagrebačka kovnica počela kovanjem i tiskanjem ovoga hrvatskog novca, centralna vlada u Beču putem svog ministra financija, a preko grofa Kulmera, osporila je pravo Banskom vijeću na kovanje vlastita novca, jer da za to nema dozvolu cara, te da se kovanje ima odmah obustaviti, jer je suvereno pravo samo vladara da kuje novac. Poseban odbor je dobio zadatak nadziranja obustave kovanja novca, kao i uništenja svega što je bilo pripremljeno za kovanje. Isto su tako uništene sve dvadesetice i desetice a srebro rastopljeno, dok su i uništeni i kalupi. Ostalo je sačuvano nekoliko bakrenih križara kao i njihovi kalupi, koji su deponirani u bečkom Državnom arhivu.
Sto se papirnatog novca tiče, njega je u državnoj blagajni nađeno 902 komada od 25 forinti i 302 komada od 1000 forinti. Članovi izaslanog odbora uništili su 896 komada od 25 forinti i 296 komada od 1000 forinti. O spaljivanju asignata sastavljen je zapisnik u 6 primjeraka za svaku vrednotu. Zadržano je po 6 primjeraka od svakog asignata i priloženo zapisnicima o uništenju kao dokazni primjerak. Ispod potpisa bana Jelačića perovođa Odbora napisao je ovo: Sličnih asignatah sa podpisom svetl. Bana proviđenih no u cirkulaciju nestavljenih spaljeno je i uništeno po nalogu svetl. Bana 896 komadah. Ovaj komad prideržan je za uspomenu i priklopljen dotičnome zapisniku. U Zagrebu 22 serpnja 1850. Lijevo potpis Franje Zengavalla, predsjednika Odbora, desno potpis Ivana Gregurića, perovođe Odbora.
Ovaj je prvi hrvatski papirnati novac (vidi sliku 28 na str. 18), isto kao i bakreni križar, vrlo, vrlo rijedak.
Autor: Irislav Dolenec
Izvor: Obol br. 33, HND, 1981.
Ključne riječi: novac, Hrvatska, povijest
Keywords: money, Croatia, history
Post je objavljen 29.12.2011. u 15:22 sati.