Pregled posta

Lijepe priče za tužni podvodni spomenar

UNIŠTENO 50 GODINA TRADICIJE PRVI PUT OD 1960. NA KRAJU GODINE MALI LOŠINJ NEĆE IMATI NOVOGODIŠNJA NATJECANJA U PODVODNOM RIBOLOVU UZ SLUŽBENO OBRAZLOŽENJE – NEMA NOVACA


Zamislite da netko tenisačima kaže da se Wimbledon više neće održavati. Za naš sport takvo su značenje imala Novogodišnja natjecanja. Kako se netko usudio reći »ne«, odakle mu to pravo, ogorčen je Goran Protega, koji je nastupio 22 puta. Naviru sjećanja, svatko ima svoju temu, priču, doživljaj...

(Novi list, Branko ŠULJIĆ)


Nisu svjesni što su učinili, kakav katastrofalni potez. Nemoguće je zamisliti da se netko tako olako odrekao svjetskog branda, nečeg što je mukotrpno stvarano 50 godina. To je nepojmljivo! Tužan sam, neizmjerno tužan.
Umjesto blagdanske čestitke ovim me riječima preduhitrio Goran Protega, za one koji ga ne poznaju recimo da je iz Rijeke. Bio je svestrani sportaš, za ovu priču važno je istaknuti da se godinama bavi podvodnim ribolovom. Tema je njegova obraćanja Mali Lošinj, otkazivanje tradicionalnih Novogodišnjih natjecanja u podvodnom ribolovu. Prekid nečega što je u kontinuitetu trajalo 50 godina. Pola stoljeća, to impresivnije zvuči. Trajalo i – više ga nema.
– Novogodišnja natjecanja dio su mene, mog života, nastavlja Protega. Sudjelovao sam na njima 22 puta, nikad mi rezultat nije bio u prvom planu. Ratne 1991. godine došao sam izravno s ličkog ratišta, u uniformi. Lošinj je nešto veliko u našem sportu, imponiralo mi je što sam dio tog događanja. Zamislite, da netko tenisačima kaže da se Wimbledon više neće održavati. Za naš sport takvo su značenje imala Novogodišnja natjecanja. Kako se netko usudio reći »ne«, odakle mu to pravo, da li je svjestan što je učinio, kakve su nesagledive posljedice takva postupka?
Reakcije na otkazivanje Novogodišnjih natjecanja slušam svakodnevno. Nemoguće ih je prepričavati, navoditi imena sugovornika, trebalo bi previše novinskog prostora. Citirao sam jedno od karakterističnih razmišljanja. Najkraće rečeno: svi su ogorčeni, ne prihvaćaju nikakva obrazloženja i opravdanja. Jednoglasan je stav: bez obzira na sve teškoće natjecanje se moralo održati.


Dugo putovanje za zimsko kupanje

Naviru sjećanja, svatko ima svoju temu, priču, doživljaj... Čak i oni koji nisu nikada zaronili s podvodnom puškom, ali su doživjeli Mali Lošinj u ozračju Novogodišnjih natjecanja. Kakve tek impresije nosimo mi koji smo desetljećima hodočastili u svjetsku prijestolnicu podvodnog ribolova... Tisuće ljudi, susreta, razgovora, mnoštvo poznanstava s ljudima iz mnogih zemalja. Mnogo doživljaja, zgoda i nezgoda, nikad objavljenih priča iz podmorja i s mora.
Tko u prigodi Nove godine nije posjetio Mali Lošinj teško će shvatiti što su ljudima značila ta natjecanja. Ne jednome od podvodnih ribolovaca dogodilo se da je proputovao više od pola Europe, proveo u moru i pod morem dva dana po pet sati i – ribicu nije ulovio. Sljedeće godine opet je došao, i opet više puta. Imao je zimsko kupanje i bio sretan što je na Lošinju, sudionik velikog podvodnog spektakla. Putovali su automobilom s dalekog sjevera Europe, s Baltika i Skandinavije, po zametenim i ledenim cestama, letili avionima s drugih kontinenata.
Pamtim Ruse prije petnaestak godina. Doputovali su iz St. Petersburga, s minus 30 stupnjeva. Po Lošinju su šetali u kratkim rukavima, čudili se kako je toplo, a s jakom burom i samo plus tri bio je to najhladniji dan na otoku. Zbog nevremena što je vladalo na sjeveru Europe jedan njihov kolega nije uspio doputovati na Lošinj, izgubio se negdje u snijegu. Nakon pet sati provedenih u hladnom moru Finci su se na matičnom brodu »Marina« skinuli u kupaće gaćice i kupali se više od pola sata.
Suprotnost njima bili su Kubanci koji su na Lošinju gostovali 1973. godine, kao aktualni svjetski prvaci. Jadnici, smrzavali su se dva dana. U toplom Karipskom moru nikad nisu koristili ronilačka odijela. Imali su nekakva tanka, od dva-tri milimetra, kakva se u Jadranu koriste usred ljeta. Nisu izdržali hladnoću, prije završetka, potpuno promrzli napuštali su natjecanje. Nikad više nisu došli!


Male ribice

Zanimljiva je priča o još jednom Rusu, reprezentativcu SSSR-a sredinom sedamdesetih. Njegovo mjesto stalnog boravka bilo je na obali Kaspijskog jezera, tamo je lovio podvodnom puškom. U dva lošinjska dana ništa nije ulovio. Žalio se na matičnom brodu: vidio sam samo neke maljenkije ribe, toljko dva-tri kilograma, nisam pucao. Naši ribolovci nisu mogli doći sebi, gdje si to vidio, kako izgledaju te male ribe..? A, što to loviš kod kuće, kad su ove male, zapitao je legendarni Frane Zanki. Baljšoje, ogromnije ribe, uslijedio je odgovor. Daljnjim objašnjavanjem shvatili smo da u jezeru lovi velike somove, ponekad teže od stotinu kilograma. Zato su ove naše ribe maljenikje!
Lijepo je bilo, a sad nam takve priče ostaju za tužni spomenar. Gotovo je... Najveća imena svjetskog podvodnog ribolova redovito su dolazila u Mali Lošinj, bilo je to za njih pitanje prestiža. I nije ih smetalo što su na Novogodišnjem kupu gradova bili tisućama bodova iza pobjednika. Svjetski prvaci sportski su čestitali pobjednicima, često za njih anonimnim domaćim ribolovcima. Francuz Jean Baptiste Esclapez, jedan od najvećih svih vremena, svjetski i europski prvak, svojedobno mi je pričao:
– Pobjeda na Novogodišnjem kupu gradova jedina mi je neostvarena sportska želja.
U Mali Lošinj dolazio je 13 puta, u nekoliko navrata osvojio je pobjednički trofej s reprezentacijom Francuske, bio na postolju Kupa gradova, ali »šarge na ostima«, rad kipara Vinka Matkovića, nikada nije ponio kući u Marseille. Koliko mu je bilo stalo do pobjede govori još jedan detalj. Supruga mu je bila pred porodom. Usprkos tome nije odolio lošinjskom izazovu. Na Staru godinu oko podneva, nakon svečanosti uručenja trofeja, pozdravili smo se na rivi, žurio je kući. Objašnjavao je: ako uhvatim trajekt, i ako ne bude gužve na granicama, do ponoći ću biti s obitelji. Još je dodao: ne znam, možda je supruga već u bolnici..?



Na kraju 1968. godine gost organizatora u Malom Lošinju bila je Vera Časlavska, slavna gimnastičarka iz Čehoslovačke, te godine najbolja sportašica svijeta. Nekoliko mjeseci ranije na Olimpijskim igrama u Meksiku osvojila je četiri zlatne i dvije srebrne medalje. Na Lošinju je, između ostaloga, izjavila: »Jednu hodinu provela sam na moru, bilo mi je lijepo.« Kolega iz jednog tada poznatog lista citirao je njenu izjavu ovim riječima: »Jednu godinu živjela sam na moru, bilo mi je lijepo«, ne znajući da je Česima jedna hodina ono što je nama jedan sat.



Pričama i sjećanjima nikad kraja. Moglo bi se nizati da čitatelju dosadi. Mogao bih pričati kako sam u funkciji glavnog suca diskvalificirao dvojicu Slovenaca s Bleda, a nisu bili pravi Slovenci. Donijeli su na vagu dvije stare ribe, dva velika zubaca, a nitko drugi tog dana zubaca nije ulovio. Kad je znanstvenik s Instituta »Ruđer Bošković« u Zagrebu otvorio utrobu jednog od njih, polovica gledatelja u dvorani prstima je začepila nos. Žalili su se na diskvalifikaciju, prosvjedovali na Savez, pitali kako su zubaci stari, kad su ih sljedećeg dana pojeli gosti jednog lošinjskog restorana.
Jednom zgodom sumnjiva je bila mačka u ulovu tadašnjeg svjetskog prvaka Esclapeza. Opet je »ordinirao« dežurni veterinar i - u želucu otkrio neprobavljenu manju ribu. Krivicu je na sebe preuzeo barkariol. Opravdavao se, ta je manja riba ispala mački iz usta kad je ubačena u barku. Pobojao se da mačka neće imati minimalnu težinu, pa je tu ribu ugurao u njena usta. Suci su povjerovali, nezgodno bi bilo diskvalificirati svjetskog prvaka.


U špijunskoj mreži

U lošinjskim sjećanjima još jedan inozemni gost zaslužuje posebno isticanje – Dmitar Minev iz Bugarske, veliki prijatelj Malog Lošinja. Dolazio je 35 godina, gotovo do smrti. Najprije je bio natjecatelj, potom izbornik bugarske reprezentacije, te godinama komesar CMAS-a, Međunarodne konfederacije za podvodne aktivnosti. Prilikom posljednjeg susreta, kao da je to predosjećao, Minev mi je ispričao zanimljivu štoriju. Pratile su ga tajne službe, bugarska ali i jugoslavenska. Svaki put kad se vratio s Lošinja pozivali su ga njegovi, uvijek je morao odgovarati na isto pitanje: što si, opet, radio u Jugoslaviji, zašto tamo stalno putuješ? Dugogodišnju jugoslavensku igru teže je otkrio. Svaki put, govorio mi je, u Rijeci ga je dočekivao novinar jednog beogradskog lista. Pokazivao mi je vizit kartu, ime potpuno nepoznato. Sumnjivo mu je postalo one godine kad mu je umrla supruga. Taj »novinar« opet ga dočekuje, izražava sućut. »Ma kako ti znaš da mi je supruga umrla. Nisam to javio nikome u Jugoslaviji, ni vama najboljim prijateljima«, počeo je razmišljati popularni Mitke? Povezao je neke detalje, igra mu je postala jasna. »Ja sportaš, a svi me špijuniraju!« Nakon osamostaljenja Hrvatske famozni »novinar« više ga nije dočekivao, a promijenio se režim i u Bugarskoj, pa ga ni njegovi nisu pozivali.


Neumorni Corsano

Priče sustižu jedna drugu, datume ne pamtim, ali bih pretraživanjem arhive sve mogao precizno vremenski locirati. Za Antonia Corsana to nije potrebno. Na razne načine prisutan je na novogodišnjim kupovima od prvog do posljednjeg. Na prvome je bio natjecatelj, potom radio sve što treba i što nitko drugi neće – bio je tehnički vođa natjecanja, organizirao barkariole, vagao ribu, bio je predsjednik Udice, godinama na matičnom glavni kuhar. Jedan zadatak obavljao je, također, od prvog do posljednjeg dana, za ništa na svijetu ne bi ga drugome prepustio – uvijek je bio starter, uključujući i oba svjetska prvenstva što su održana u Malom Lošinju. Ispaljivanjem rakete označavao je početak i završetak natjecanja. Kroz čitavu godinu od pomoraca je skupljao pirotehniku, rakete, baklje, dimne kutije... Prilikom povratka u luku redovito je priredio vatromet, jednom prilikom izazvao i manji požar na otočiću Koludrac.
Da li nastaviti..? Koliko bi zanimljivosti otkrila analiza bogate statistike? Tisuće imena, zemlje i gradovi, barkarioli, mnoštvo imena trebalo bi spomenuti. Posebna je priča stari trajekt »Marina« što je godinama prevozio podvodne ribolovce, a sada je kao plutajući objekt privezana u riječkoj putničkoj luci. A barkarioli, koliko su se oni napatili... Recimo na kraju da su prvi pobjednici bili Dubravko Balenović i Jerko Domančić. Trofej su ulovili za Rijeku, iako je Dubi tada bio stanovnik Malog Lošinja, a Jerko je bio i danas je – Hvaranin.

Prosvjed u luci

Lošinjski ogranak Akcije za bolju Hrvatsku najavio je za četvrtak, 29. prosinca, prosvjed u Malom Lošinju. Kako ističu u proglasu, sa svojim plovilima u malološinjskoj luci, u miru i dostojanstvu zvučnim signalima izraziti će svoje nezadovoljstvo i neodobravanje gašenju Novogodišnjeg natjecanja. Najavljuju odaziv svih barkariola, dugogodišnjih pratitelja podvodnih ribolovaca, te Daniela Gospića, aktualnog svjetskog prvaka, koji je i sam stanovnik Malog Lošinja.
Službeno obrazloženje predsjednika SRD »Udica« za neorganiziranje natjecanja je nedostatak novaca.







Post je objavljen 27.12.2011. u 17:38 sati.