Prenosim s mrežnog sjedišta ZelenaPolitika.Info
Ovo je neposredni nastavak prvog dijela teksta, objavljenog u ponedjeljak pod naslovom "Autonomija, interesi i vrednote". Ovo je drugi od četiri predviđena nastavka pod zajedničkim naslovom "Građanski aktivizam i civilno društvo". U trećem nastavku bit će riječi uglavnom o razvoju civilnoga društva u bivšoj Jugoslaviji i Hrvatskoj, a u četvrtom o aktualnoj situaciji.
U tekstu koji slijedi ima citata, pozivanja na "neke autore" isl.. Ovdje sam se odlučio ne navoditi točne reference, jer mi se čini, da to nije primjereno formatu bloga kao medija. One bi znatno produljile tekst i mogle bi odvući čitatelja i diskusiju od bitnih tema koje promišljamo. U nekoj kasnijoj objavi to će možda biti promijenjeno.
Spomenuli smo gore da se civilnodruštveni akteri uvijek pozivaju na neka načela ili vrednote, obično eksplicitno, ponekad samo implicitno. Pritom mogu doći u konflikt ne samo s državom ili tradicijama, nego i s drugim civilnodruštvenim akterima. Tako je npr. u Hrvatskoj godinama trajao sukob dviju grupa udruga s posve različitim koncepcijama o spolnom odgoju, dogodili su se istovremeni prosvjed i protuprosvjed za mijenjanje i protiv mijenjanja imena Trga maršala Tita u Zagrebu isl..
No i mimo toga, ne treba gajiti iluzije da je civilno društvo idealna sfera dobrote, nesebičnosti, solidarnosti i drugih ljudskih i građanskih vrlina. Kao u svakoj ljudskoj djelatnosti, mane i ograničenja dolaze do izražaja. Javljaju se osobni interesi (zarada, karijera, položaj, slava...), zavisti, zlobe, intrige, birokratizacija, korupcija... (Npr. i Amnesty International je kršio prava svojih zaposlenika.) Nema svrhe uljuljkivati se iluzijama, da se takve pojave mogu potpuno izbjeći. Neopravdano je zbog toga izricati globalnu osudu i odbacivati cijelu koncepciju civilnoga društva i građanskoga aktivizma, kao što je neopravdano na isti način globalno odbacitiva državu ili tržišnu privredu. Strukturalno, u društvu koje zovemo "modernim", treći sektor je neizbježan.
Reformisti, reakcionari, revolucionari...
U gornjem opisu nismo postavili nikakva ograničenja o tome, kakve interese, ciljeve i vrednote slobodno udruženi građani zastupaju; to može biti i mržnja, nasilje, ukidanje demokracije. Neki mogu, u političkom režimu koji poštuje ljudska prava i slobode, djelovati na granici legalnosti. Gore navedeni opis uključuje javno djelovanje aktera; ilegalne organizacije i pokreti, bilo kriminalne ili ideološke, bilo u autoritarnom ili demokratskom političkom režimu, nisu dio civilnoga društva, nego poseban fenomen.
Neki autori iz sfere "civilnoga društva" isključuju one aktere, koji ne dijele »građanske vrednote kompatibilne s liberalno-demokratskim poretkom«. Mislim da takvo normiranje otvara previše nedoumica. Morali bismo skovati nove nazive za takve aktere, koji legalno djeluju, postulirati nekakav "četvrti sektor" (možda i peti, ovisno s koji se pozicija odbacuje "liberalno-demokratski poredak"), a u praksi bi teško bilo izbjeći subjektivnost u normiranju tko kamo spada.
S obzirom na gore istaknuti značaj društvenog okvira (pravo i običaji), koji omogućuje postojanje (legalnog i legitimnog) civilnodruštvenog prostora, neki civilnodruštveni akteri mogu imati za cilj bitnu promjenu okvira, vođeni svojim idejama i idealima, načelima i vrednotama. To može biti u ime obnove navodno dobro uređenog, homogenog i nekonfliktnog tradicionalnog društva (dopunjeno s "nacionalnim jedinstvom", slikom države/nacije kao proširene obitelji u kojoj se zna što je čija dužnost isl.), nasuprot pluralizmu i konfuziji vrednota, koje građansko društvo donosi. Kako nikad ne postoji samo jedna "tradicija", tako zamišljeni ideali mogu biti međusobno proturječni.
Drugi mogu isticati da su zadani okviri građanskoga društva i liberalne demokracije zapravo sputavajući, represivni, puko formalni, da ne omogućavaju stvarnu slobodu građana, autonomiju njihovih organizacija i djelovanja, te stvarnu demokraciju. Nije nemoguće ni da se obje vrste kritika pojavljuju paralelno.
"Pravila igre" i preko njihovih granica
Pretpostavljamo da akteri prihvaćaju određena "pravila igre", kao što ih prihvaća i država, čak i ako im je cilj promijeniti ih; u to je uključena i građanska neposlušnost. Neki akteri mogu svjesno kombinirati legalne i ilegalne djelatnosti. S druge strane, država može takve sumnje koristiti za represiju i protiv onih, koji legalno djeluju.
Postoje, očito, nejasni granični slučajevi. Kakav je odnos ciljeva i metode? Koliko promjena se može tražiti, a da to bude "unutar sustava"? Ta dilema postoji u svakom sustavu, bio on liberalno-demokratski ili ne (npr. stalno se plesalo oko tog ruba u razmatranju krize samoupravnog socijalizma u Jugoslaviji 1980-ih, sustava koji je priznavao "pluralizam interesa", ali samo "samoupravnih"; slično je danas kad govorimo o globalnoj krizi i kritici "neoliberalizma" ali i "kapitalizma" kao takvog). Koliko se sustavnih promjena može tražiti, a da to bude u interesu načela i vrednota, koja sam sustav barem formalno slijedi? Ne slijede li problemi često iz toga, što su istaknuta načela i vrednote međusobno nesukladni (sloboda i sigurnost npr.)? Gdje su granica između reforme i revolucije, između progresa i destrukcije? Ne postoje jednoznačni kriteriji za takve procjene.
Civilno društvo, uz sporazum o pravilima igre, predstavlja, po nekim zagovornicima, područje »kontrolirane promjene (nenasilne, samoograničavajuće revolucije) u autoritarnim režimima i moment revitalizacije zapadnih demokracija«. To je bilo aktualno 1980-ih, u rasponu između disidentskih pokreta u "socijalizmu" i novih društvenih pokreta na zapadu, a također i danas, s građanima koji prosvjeduju na trgovima od Kaira do Wall Streeta.
S druge strane, kritičari tvrde da je "civilno društvo" puko područje manipulacije, gdje vlasti vješto igraju između autoritarnosti i liberalizma, kooptirajući aktere mogućih stvarnih promjena. Organizacije civilnog društva djelomično servisiraju državu kao pomoćne službe, jeftino pomažući u nekim njenim poslovima, a djelomično služe kao kulisa, kad se vlasti trebaju podičiti svojom otvorenošću i slobodnoumnošću.
Takvi kritičari mogu i odricati da neki suvremeni pokreti, kao što je studentski pokret za slobodno i emancipirajuće obrazovanje (snažno prisutan u Hrvatskoj kroz Plenum Filozofskog fakulteta Zagreb), uopće spadaju u "civilno društvo". "Treći sektor" dio je sustava, a radikalna kritika ide van granica svih "sektora". Još od 1970-ih, neki su teoretičara, nasuprot ogromnom materijalnom napretku zapadnih društava, govorili o "radikalnim potrebama" koje se unutar sustava ne mogu zadovoljiti, a danas, s obzirom na problematične rezultate razvoja posljednjih tridesetak godina s gledišta standarda i kvalitete života i u najrazvijenijim zemljama, takva je kritika možda još aktualnija.
Koncepcija ljudskih prava
Gornji opis spominje slobodno udruživanje i javno djelovanje, a to pretpostavlja postojanje pravnoga poretka koji bar načelno poštuje slobodu udruživanja, zbora, govora isl.. Uobičajeno je kod tih tema pozivati na Opću deklaracija o ljudskim pravima UN-a iz 1948. godine. Povjesno je značajno da su u njoj oblikovana neka načela, koja je tijekom Drugog svjetskog rata, nasuprot fašističkoj ideologiji koja je prijetila zavladati svijetom, istakla antifašistička koalicija, koja se nazvala "ujedinjenim narodima".
Sovjetski savez tada se sudržao od glasovanja, a Jugoslavija je bila protiv - navodno ne zato, jer je Deklaracija tražila previše, nego zato jer je nudila premalo u odnosu na superiorni oblik demokracije koji je Jugoslavija razvijala. Skoro 40 godina kasnije, 1987., Jugoslavenska grupa Međunarodne helsinške federacije za ljudska prava pokrenula je inicijativu za ratifikaciju, ali to nije realizirano.
Značajni su bili i dodatni dokumenti koji su slijedećih godina donošeni (Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima idr.), a na Deklaraciju su se pozivali i "regionalni instrumenti", kao što je Završni akt Helsinške konferencije o miru i suradnji u Europi (HFA), donesen nakon tri godine pregovaranja 1975. godine. Pojavile su se i međunarodne organizacije civilnoga društva, koje se na Deklaraciju pozivaju, kao što je Amnesty International (osnovan 1961.).
Deklaracija je prvi sveobuhvatni međunarodni instrument ljudskih prava, koji u povijesnom slijedu i po značaju svrstavaju uz britansku Magna Cartu, francusku Deklaraciju o pravima čovjeka i američku Deklaraciju nezavisnosti »kao miljokaz u borbi ljudskog roda za slobodu i ljudsko dostojanstvo«. Članak 1 proglašava: »Sva se ljudska bića rađaju slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima«. Spomenimo da je jedan od sudionika izrade Deklaracije bio i Stéphane Hessel, borac francuskog Pokreta otpora, koji je krajem 2010., u devedeset trećoj, objavio brošuricu "Pobunite se!", koja je snažno utjecala na prosvjednike širom svijeta.
Načelne dokumente, međutim, potpisivale su i mnoge države u kojima vladaju diktatorski ili totalitarni režimi. Problem postoji i danas, ne samo u državama gdje je diktatura nesumnjiva, nego i tamo gdje se "u javnom interesu" neke ljudske slobode ograničavaju, motivirano npr. "ratom protiv droge" ili protiv terorizma.
Nije sporno, da ljudske slobode ne mogu biti neograničene; široko je prihvaćeno načelo, da slobode pojedinaca ili grupa mogu biti ograničene samo slobodom drugih; ali, despoti redovno kažu, da ograničavanjem sloboda oni zapravo štite slobodu (također se aktualno u demokracijama ograničavanje sloboda opravdava pozivanjem na drugu opću vrednotu - sigurnost). Oko načela i vrednota, njihovih interpretacija, primjene i konflikata, uvijek će biti sporova, u filozofiji, politici, religijama i svakodnevnom životu.
Od velikog povijesnog značaja bio je spomenuti Završni akt Helsinške konferencije o miru i suradnji u Europi (HFA), 1975. godine. Osim europskih zemalja, HFA su potpisale i SAD, Kanada i Turska. Poglavlje 7. HFA odnosi se na "Poštovanje ljudskih prava i osnovnih sloboda, uključujući slobodu misli, savjesti, vjeroispovijesti i uvjerenja". Uz međusobne garancije mira i ekonomske suradnje, države u kojima su bile na vlasti komunističke stranke, osim Albanije, prihvatile su, po jednoj ocjeni, »vrlo domišljato povezivanje između ljudskih prava i sigurnosti«, koje HFA ističe, pozivajući se i na Opću deklaraciju UN-a. Prihvatile su obvezu stalne suradnje na "humanitarnim i drugim područjima" (tzv. "treća košara" odnosno poglavlje HFA).
Univerzalne vrednote i suverenost država
Komunistički vlastodršci mislili su da nema opasnosti od potpisa tih papira, jer mogu i dalje tvrditi da su sva ta prava i slobode u "realnom" odnosno "samoupravnom" socijalizmu ostvarena bolje nego u kapitalizmu. Na nizu sastanaka, koji su slijedili na osnovu prihvaćene obveze stalne suradnje, uvrijeđeno su odbijali kritike "zapada". To odbijanje vanjske intervencije moglo je biti učinkovito, jer iako se u međunarodnim pregovorima od pukih deklaracija prešlo i na dokumente jačeg stupnja obveze, nije bilo autonomnih međunarodnh sudišta i učinkovitih međunarodnih sankcija.
Tako u jednom prikazu u znanstvenom časopisu, u Zagrebu 1986. godine, čitamo i danas aktualnu zamjerku o "miješanju u unutrašnje poslove" te o tome da se kroz "univerzalna ljudska prava" zapravo ne-zapadnim zemljama nameću strani "sistemi vrijednosti": »Promatranje i određivanje rezultata KESS-a kroz prizmu ljudskih prava često puta je otežavalo njen rad i štetilo njezinom ugledu (... ) Svaka država u skladu sa svojim društveno-političkim i ekonomski uređenjem, i sistemima vrijednosti koji u njima vladaju, ima pravo stvaranja vlastitog koncepta ljudskih prava, te svaki pokušaj interveniranja izvana u toj oblasti, znači zapravo kršenje suverenih prava svake države.« Nakon raspada SFRJ, nerijetko se Republika Hrvatska gotovo jednakim riječima branila od "vanjskih intervencija".
Dogodilo se međutim nešto novo, što "socijalistički" čelnici nisu očekivali: "interveniranje iznutra". Građani su ih "uhvatili za riječ" i počeli se autonomno organizirati, pozivajući se na te "papire". Nastaju "disidentski" pokreti poput Karte 77 u Čehoslovačkoj i Solidarnošći u Poljskoj, a zatim i helsinški odbori za ljudska prava, koji se pozivaju na HFA. Prvi helsinški odbori pojavljuju se krajem 1970-ih u Skandinaviji i počinju se povezivati s disidentima na "istoku". Međunarodna helsinška federacija stvorena je 1982., a komunističkim disidentima podršku su pružale i druge organizacija za ljudska prava.
Vlasti, najednom, nisu više mogle potiho utišati buntovnike, likvidirati ih, zatvoriti u zatvore ili ludnice. Nisu više mogle računati da će mase ostati pokorne. Dogodila se neočekivana stvar: civilno društvo u socijalizmu, koji je proklamirao jedinstvenu organizaciju države i društva, u kojoj nema "buržuaske" podjele vlasti ni autonomnih "sektora" društva.
SVIĐA LI VAM SE ONO ŠTO ČITATE? PODRŽITE AUTORA I PROJEKT!
Problem "civilnoga društva" u Hrvatskoj jest financijska nesamostalnost. Izvan etabliranih udruga, javljaju se građanske akcije, koje često propadaju zbog elementarnog nedostatka sredstava: oni, koji rade, još moraju i troškove plaćati iz svog džepa. Rad je vrijedna stvar: recimo da sat rada, staranja na štandu, organiziranja prosvjeda ili pisanja autonomnih analiza, vrijedi 30 kuna. Pomoći takav rad, također je oblik građanskoga aktivizma.
Ako želite pomoći pomoći seriju kolumni "U sridu!" i održavanje mrežnoga sjedišta ZelenaPolitika.info u cjelini, uplatite donaciju u bilo kojem iznosu na:
Primatelj: “Zajednica Humanitas”, Zagreb
Broj računa: 2484008-1500180446 (Raiffessen Bank)
Svrha uplate: donacija za ZelenaPolitika.Info
Također, možete uplatiti donaciju od 50 kuna ili više za knjigu demokracije (vidi ovdje), u zamjenu za što ćete po izlasku (travanj 2012.) dobiti primjerak s posvetom.
primatelj: Zajednica Humanitas, Ulica breza 38A, Zagreb
broj računa: 2484008-1500181061
svrha uplate: donacija – knjiga „Demokracije“
Donacije ćete također moći uplatiti u gotovom, uz potvrdu naravno, u raznim prigodama.
Post je objavljen 22.12.2011. u 11:25 sati.