Hell(o)
(t)here
Isprike za podulje odsustvo sa bloga, međutim, imao sam nekih problema sa računalom. Čak je u opasnost došao i folder sa svim postovima koje sam napisao, ali i gdje se nalazi velik broj nedovršenih postova. Ovaj post sam počeo pisati sredinom studenoga, i baš me zanima kako će završiti.
Snovi, ne znam dokazuju li da li ja postojim na ovome svijetu. Ali dokazuju da moj um postoji, negdje.
Remember. There is no spoon.
Ma zamisli da je sve ovo samo laž. Ili je to ipak suviše teška riječ. Laž ima mnogo komponenti, ona sadrži sebičnost, podcjenjivanje, rijetko malo dobre namjere i često samo zrno istine.
Istina, ustajali smrad istine, duboko u porama ovog svijeta. Vješto se krije od nas, katkad je čak izbjegavamo, istina nikad od nas nije napravila nešto što u principu jesmo. Jer, svaki postupak je ireverzibilan, a mi, mi si ne možemo priuštiti da razmišljamo o postupcima možebitno uvjetovanima znanjem istine. Jednostavno nemamo vremena. Um čovjeka je fronta čiji se ožiljci rapidno i konstantno mijenjaju, katkad je tako bučno ondje. Ali ponekad, ponekad ne čuješ ništa osim vlastitih otkucaja srca.
Tiho, tiše neodređen krik odjekuje kroz vakuum. Zamisli da postoji netko u drugoj dimenziji, i tako jako želi da ga čujemo. Želi reći, upozoriti, plakati. Ali tako je neopisivo daleko, iza nevidljive barijere određene ipak donekle limitiranim načinom razmišljanja. Što živi uvijek u sjeni i tako se vješto krije od svjetla? Kakav život u takvom svijetu opstaje? Koja nas sve čuda u beskraju očekuju, a mi ih nismo u stanju ni zamisliti. Sva ta pitanja, a i mnoga druga krije samo moj prozor. Reci, kakva pitanja postavlja tvoj?
Kuća i dom. Kako ekvivalent može istovremeno biti sušna suprotnost? Kako mrak stane u jedan dan? Kako nastaje ta difuzija u faktore koji očito dokazuju da suprotnost dopušta kompatibilnost. Upravo tu negdje vidim nevidljiv zakon na djelu. Vidim nas kako funkcioniramo na taj način već tisućama godina, a naše shvaćanje stvari oko nas se pokazuje nebitnim.
Moj bože, zar objašnjavam onima koji ne shvaćaju? Razmišljam. Da li razumiješ? Jer vidim svjetlost. Jarku poput prve svijetlost koja je prošla prvom šarenicom u povijesti ovog planeta. Ne izvlačim se uzalud digresijom. No dobro su govorili stari, neznanje je blagoslov. Stoga je laž odgovor na svako pitanje, a istina solucija za tek poneku situaciju. Upravo zato se lažemo, sladimo otrovom tako pitkim i zadovoljavajućim. Ljudski um je nerijetko rastrgan i kontradiktoran, povremeno izgubljen i gotovo nikad u pravu.
Post je objavljen 22.12.2011. u 02:34 sati.