Marketing
Bizantski novac na našem području u razdoblju od dolaska Hrvata do ujedinjenja s Mađarskom u personalnu uniju godine 1102.
Byzantine Coins in Our Region from the Arrival of Croatians until the Unification with Hungary into Personal Union in 1102
This aricle is written in Croatian. You can translate it to your language using Google Translate tool.
Poznati pisac numizmatičkih kataloga David R. Sear u uvodnoj riječi vrlo popularna kataloga Bizantine coins & their values piše: “There are numerous themes for a collecting of Byzantine coins, for example...”; (da postoje mnoge teme za sakupljanje bizantskog novca, kao na primjer ...). Da, naveo je nekoliko prihvatljivih primjera, a meni je odmah sijevnula ideja da bi za numizmatičare s našeg područja najbolja tema bila sakupljanje bizantskog novca iz razdoblja od bizantskog cara Heraklija (610-641.) do cara Aleksija Komnena (1081-1118.), jer je to vrijeme od dolaska Hrvata na ovo područje do njihova ujedinjenja s Mađarskom u personalnu uniju godine 1102.
Mislim da je posebno interesantna ova tema za naše numizmatičare, kojima je poznato da hrvatski župani, knezovi i kraljevi nisu kovali svoj novac, već su se služili uglavnom bizantskim novcem, odnosno novcem bizantskih careva, njihovih suvremenika, a koji se novac nalazi na našem području i povremeno dolazi u ruke nas, numizmatičara.
Naš poznati numizmatički stručnjak, Ivan Rengjeo piše, da nije nikakva neobična pojava što hrvatski vladari u doba narodne samostalne države nisu kovali svoj novac, jer se zna da kovanje novca u 10. i 11. stoljeću još nije bilo ušlo u običaj u svim tadašnjim državama onako kao što se to javlja samo jedno stoljeće kasnije. Vjerojatno je jedan od glavnih razloga što hrvatski vladari nisu kovali svoj vlastiti novac i činjenica, da u tadašnjoj hrvatskoj zemlji nije bilo razvijeno rudarstvo, pa nije bilo direktnog poticaja vladarima da plemenito rudno blago svoje zemlje pretvaraju u novac i od toga crpu korist.
Mnogi pisani dokumenti (pisane isprave i povelje) i nalazi bizantskog novca na našem području potvrđuju nam da je kod nas u upotrebi bio bizantski novac do 1102. god. pa i mnogo kasnije.
Bizantski zlatnik, solid, bio je cijenjen i priznati novac u trgovačkim transakcijama u doba hrvatskih narodnih vladara. Naravno, hrvatska plemena na čelu sa županima i kneževima u prvo vrijeme nakon dolaska, iako su se sreli s bizantskim novcem, najviše su trgovali primitivno, na bazi razmjene robe.
Nije isključivo da je car Heraklije, nakon što je pozvao hrvatska plemena da istjeraju Avare iz Dalmacije i da se tu nastane, dao i nagradu u novcu, jer je plaćanje i potplaćivanje bilo uobičajeno u to doba. Tako je polovicom 6. stoljeća (po povjesničaru Prokopiju) istočnogotski kralj Totila potplatio slavenske čete da napadnu Bizantince u Dalmaciji. A i caru Herakliju sigurno je bilo stalo da mu hrabri Hrvati otjeraju Avare i smire granicu na zapadu, jer je imao i inače problema na svim granicama carstva, posebno na perzijskoj granici.
Hrvatska plemena su prihvatila poziv cara Heraklija da istjeraju Avare i nastane se na osvojenu tlu. Krvavim ratom uz pomoć ostalih slavenskih plemena Hrvati su potukli Avare i naselili se od Dunava do Jadrana u razdoblju od 620. do 640. godine.
Poznato je da su Hrvati prigodom dolaska sreli i stanovnike bizantskih gradova te se i sukobljavali s njima, pa je i papa Ivan IV (640-642), porijeklom Dalmatinac, poslao opata Martina s novcem za otkup zarobljenika, Dalmatinaca. Dakle, primjer, iz kojeg vidimo da su Hrvati u prvim danima dolaska primali bizantski novac i došli u priliku da s njim kupuju, što znači da su ga prihvatili kao svoj novac. I bizantski car Konstahtin IV (668-685.) oko god. 679. primio je splitske poslanike, saslušao izlaganje njihovih problema, te se nakon toga založio kod Hrvata da se izmire s njima, da im Hrvati omoguće obrađivanje polja van zidina, a ovi da Hrvatima moraju plaćati godišnji danak.
Plaćanja nisu obavljana samo novcem već i komadima čistog zlata i srebra. Mjerilo se vagom. Jedinica mjere bila je libra, u težini 327,45 grama. Imamo primjer iz Trpimirove povelje od 4. ožujka 852. godine, iz kojeg se vidi da je Trpimir (TPIMIRUS, dux CHROATORUM) gradio jedan samostan, a manjkalo mu je novca, pa mu je njegov kum, splitski nadbiskup PETAR dao jedanaest libra srebra (XI libras argenteas). Za vrijeme kneza Domagoja plaćali su Bizantinci iz dalmatinskih gradova “danak mira” (TRIBUTUM PACIS) zlatnicima i prirodninama (Split 200, Zadar 110, Trogir, Rab, Krk i Osor po 100 zlatnika). Vjerojatno su to bili zlatnici bizantskog cara Bazila I, zvanog “Makedonac” (867-886.), slika zlatnika na slici br. 1.
Bizantski car Konstantin VII, zvan “Porfirogenit” (913-959.) naredio je Bizantincima iz dalmatinskih gradova da plaćaju danak kralju Tomislavu. Novac Konstantina VII na sl. br. 2.
Dohotci kraljevske blagajne (REGALIS FISCUS) hrvatskih vladara sastojali su se od REDOVNIH: prihodi od kraljevskih zemalja (TERAE REGALES), poreza od podanika (TRIBUTUM) u novcu i naravi, darovi (HONORIFICENTIA), globe (MULCTAE) koje su pokatkad bile i po 100 libra zlata, i od IZVANREDNIH, kao što su plaćanje danka, npr. za slobodnu plovidbu i danak mira, carine (VECTIGAL), te dohodak od tuđih brodova.
O novcima bizantskih careva, koji su poznati u našoj povijesti pod raznim nazivima kao solidus, solidus aureus, aureus, solidus romanatus, romanatus, solidus romanorum, srebrni novac (argenteus) i bakreni novac, dat ću opis i nazive, kako ih daju najpoznatiji moderni numizmatički pisci.
Nadam se da će takav opis poslužiti našim numizmatičarima da lakše determiniraju bizantski novac kad im dođe u ruke, te da će ga zavoljeti jednako kao što vole naše nacionalne novce i zadržati ga u vlastitim zbirkama, nedajući mogućnost raznim preprodavačima da ga iznesu iz naše zemlje.
Posebno bi mi bilo drago da ovaj moj članak potakne ljubitelje naše numizmatike da počnu sistematski sakupljati bizantski novac kod nas i tako dadu u našoj numizmatici značenje bizantskom novcu koji on i zaslužuje.
Tipovi bizantskog novca i opis iz razdoblja od Heraklija do Aleksija
Ako izostavimo općeniti opis bizantskog novca, koji je uglavnom obuhvaćen u članku ovog autora “Bizantski novac” objavljen u “Biltenu” br. 17, onda nam je zadaća da ovdje detaljnije uputimo naše članove o vrstama i tipovima bizantskog novca, kojim su se služili Hrvati od njihova doseljenja pa do ujedinjenja s Mađarskom 1102. godine.
Bizantski zlatnik “solidus” je sedamdeset drugi dio težine jedne libre zlata, koja teži 324,45 grama zlata, što znači da težina solidusa iznosi oko 4,5 grama zlata, te da je čitav novčani sistem baziran na slijedećoj tablici:
1 solidus vrijedi 2 semisa ili 3 triensa ili 12 miliarensi ili 24 silikve ili 180 folisa ili 7.200 numija;
1 semis vrijedi 1/2 triensa ili 6 miliarensi ili 12 silikva ili 90 folisa ili 3.600 numija;
1 triens vrijedi 4 miliarense ili 8 silikva ili 60 folisa ili 2.400 numija;
1 miliarensa vrijedi 2 silikve ili 15 folisa ili 600 numija;
1 silikva vrijedi 7 1/2 folisa ili 300 numija; 1 folis vrijedi 40 numija.
Iz navedene, tablice vidljivo je, da su Hrvati upotrebljavali bizantski zlatnik “solidus” (1/2 solidusa triens i 1/3 solidusa triens), bizantski srebrenjak (miliarensu i silikvu) i bizantski bakreni novac numiju, stoga slijedi opis tipova ovih novaca:
Bizantski car Tiberije II (578-582.) uveo je novi tip solida, na reveru “križ moći na stepenicama”. To je glavni tip solida do cara Lea III (717-741.), slika br. 3. Na semisu i triensu također “križ moći” (bez stepenica), slika br. 4, i “križ moći na globusu”, slika br. 5.
U ovom razdoblju imamo novi tip s obzirom i na aver, dva poprsja slika br. 6, a na rever i dvije do tri stojeće figure (članovi carske obitelji), slika br. 7.
Za vrijeme vladavine cara Justinijana II (vladao 685-695. i 705-711.) oko 692. godine kovan je zlatnik (semis i triens) s poprsjem Krista na averu i na reveru stojeća figura imperatora te oko njega natpis D IHSTINI AN US SERU (Justinijan sluga Božji), slika br. 8.
U vrijeme borbe protiv ikonopoklonstva uveden je novi tip zlatnika sa samim vladarskim likovima, slika br. 9, a od Mihajla III (842-867.) ponovno se pojavljuje lik Krista, slika br. 10.
Prvi put pojavljuje se lik Djevice na averu zlatnika cara Lea VI (886-912.), a lik sveca prvi put se javlja na zlatniku Leova brata cara Aleksandra (912-913.), sv. Aleksandar kruni imperatora, slika br. 11.
Za cara Nikifora II (963-969.) i njegova nasljednika Ivana Cimiska (969-976.) kuje se zlatnik, koji na reveru pokazuje vladara, kojeg kruni Djevica, a na averu poprsje Krista, slika br. 12.
Car Roman IV (1068-1071.) kuje zlatnik čankastog oblika (naziv više ne solid - već stamenon nomizma), na averu stojeća figura Krista između stojećih figura vladara i vladarice, a na reveru tri stojeće figure sinova Andrije, Mihajla i Konstantina, slika br. 13.
Stamenon nomizma (elektrum i srebro) kovan u vrijeme Aleksija I Komnena (1081-1118.) ima na averu poprsje Krista, a na reveru figuru sv. Dimitrija, koji predaje laborum ili patrijaršijski križ imperatoru, slika br. 14.
Kod srebrnog novca nema toliko tipova kao kod zlatnog. Za cara Mauricija Tiberija (582-602.) otkovan je srebrni novac, kojeg danas nazivamo “ceremonijalni”. Na averu je poprsje vladara, a na reveru “križ moći” između dvije palmine grančice. U različitim nominalama ovaj tip srebrenjaka pojavljuje se do početka 8. stoljeća.
Za cara Heraklija otkovan je srebrnjak, kojeg danas nazivamo heksagram. Na reveru “križ moći na globusu iznad stepenica” ili “križ moći” između dviju stojećih figura, slika br. 15.
Car Leo III kuje srebrnjak, miliarensu, na averu “križ moći” na stepenicama, a na reveru natpis u pet vodoravnih redova. Ovaj tip srebrnjaka dominirao je kao srebrni novac čitava tri stoljeća, slika br. 16.
Vladari u 10. i 11. stoljeću dodaju na aver ovog srebrnjaka likove vladara i vladaoce (poprsja vladara i vladarke a između njih “križ moći”), slika br. 17.
Car Bazil II (976-1025.) kuje izuzetno lijep srebrnjak, miliarensu, na averu poprsje Djevice s likom Krista djeteta ispred sebe, na reveru uobičajen natpis u pet redova.
Car Roman III (1028-1034.) kuje miliarensu, na averu elegantna stojeća figura Djevice s malim Kristom u naručju, a na reveru stojeća figura imperatora.
Pisati o tipovima bakrenog bizantskog novca od Heraklija do Aleksija, znači spomenuti Anastazijevu novčanu reformu i početi od nje, jer se na njoj bazira razvitak kovanja bakrenog novca u razdoblju od Heraklija do Aleksija Komnena.
Svojom novčanom reformom Anastazije uvodi 498. godine novi tip bakrenog novca, s naznakom vrijednosti na reveru. Kuje folis s naznakom M, što označava 40 numija, te polufolis s naznakom K (20 numija), pa dekanumij (10 numija) sa naznakom I, a bakrenjak zvan pentanumium (5 numija) sa naznakom E.
Od Anastazija pa na dalje variraju promjer težina i nominala. Tako od Heraklija na dalje imamo nominale (slika br. 18).
Uglavnom ovaj tip novca ima na averu poprsje imperatora, a na reveru veliko slovo, koje označava vrijednost u numijama. Sa strane velikog slova (lijevo) ANNO, a s desne strane brojka, koja označava godinu kovanja novca, računajući od godine, kad imperator postane AUGUST ili CEZAR, a ne od godine kad je počeo vladati. Na reveru još ima kratica za oznaku kovnice, i slovo koje označava oficinu kovnice, slika br. 19.
Ovaj tip bakrenog novca potpuno iščezava oko sredine 9. stoljeća.
Za vrijeme cara Teofila (829-842.) uveden je novi tip folisa. Na averu 3/4 figura vladara (poslije i više figura), a na reveru natpis u 4 reda (poslije i 5 redova). Ovaj folis bio je glavni bakreni novac preko 100 godina, slika br. 20. Kod Mihajla III (842-867.) pojavljuje se folis, s poprsjem vladara na averu i poprsjem suvladara (Bazila I) na reveru, slika br. 21.
Bazil I (867-886.) kuje bakreni novac neodre-đene nominale, na averu slovo B, na reveru “križ moći na stepenicama”. Vrlo slične bakrenjake Leo VI (886-912.), Konstantin VII (913-959.), Roman II (959-963.), Nikifor II (963-969.), Ivan Cimisk (969-976.) i Bazil II (976-1025.) kuju bakrenjake monogramima (pogledati članak “Monogrami na bizantskom novcu”, objavljen u “OBOL” br. 28-29.).
Od Ivana Cimiska do Aleksija Komnena kuju se folisi nazvani “anonimni”, jer na njima nema imena vladara. Na averu je poprsje Krista, a na reveru su uglavnom neke religiozne poruke, bilo u slici ili pismu, slika br. 22.
Car Aleksije svojom novčanom reformom uvodi manji bakreni novac, kojeg danas nazivamo “bakreni tetarteron”, a isti takav komad samo manji nazivamo “polutetarteron”.
U namjeri da bi našim numizmatičarima olakšali sistematsko skupljanje svih vrsta i tipova bizantskog novca usko vezanog i za povijest našeg naroda, dajemo tabelarni prikaz od Heraklija do Aleksija Komnena, iz kojeg će lako biti uočljivo u kojem vremenu se kuje pojedina vrsta i tip novca. Na primjer, bit će vidljivo, od kad do kad ie kovan zlatni triens ili srebrni heksagram itd. Posebno će biti vidljivo, koja vrsta i koji je tip novca, na primjer, bio kovan za vrijeme kneza Domagoja ili kralja Tomislava, ili bilo kojeg hrvatskog vladara (pogledati i članak “Prilog proučavanju vrlo rijetkih srebrnih bizantskih miliarensa iz razdoblja 1059. do 1092. godine”, objavljen u “Obol” br. 28-29.).
Veću sliku pogledajte ovdje.
Autor: Srećko Bakota
Izvor: Obol br. 30, HND, Zagreb, 1977.
Ključne riječi: kovani novac, kovanice, Bizant, Hrvatska.
Keywords: coins, Byzantium, Croatia
Post je objavljen 19.12.2011. u 20:54 sati.