Dok stojim okovan mahovinom u vremenu, ja čuvam te. Moje mrtvo hladne usne govore volim te, dok još u meni te riječi bolno peku i daju nadu razorenom tijelu i duši. Nakon svega samo te riječi ostaju, riječi koje klize niz obraz u toploj tekućini.
Oči te mole da opet zajedno gledaju svitanje nove zore. Suze na mome licu više ne kapaju iz istih razloga kao nekada, nisu više sretne ni lagane, nego teške kao sva patnja svijeta zarobljena u jednoj kapi.
Naše zvijezde koje sada sam promatram su izgubile sav svoj sjaj, ugasle su, nema ih. Samo trunčice žute svjetlosti naviru kroz tu beskrajnu crninu, naviru kada se sjete nas.
Želje u meni sada su još jače dok sada drugi u tvom zagrljaju sija i rumeni se od sreće. Ako ikada pomisliš na mene, vidjet ćeš na tmurnome nebu jednu pticu. Tada se sjeti mog pogleda i onih suza na mome licu.
Post je objavljen 21.12.2011. u 16:09 sati.