U Urugvaju postoje međugradski busevi koji putnicima za vrijeme vožnje omogućuju pristup internetu. Općenito su urugvajski busevi nakon onih paragvajskih najneudobniji, najstariji i najrazdrkaniji od svih na ovom putovanju. Ali to ne sprečava da ti neudobni, stari i razdrkani busevi imaju besplatan wi-fi internet. Takav je i moj Turilov bus iz Montevidea za Nuevu Helveciju. Vani se izmjenjuju polja i pašnjaci dok ja iskorištavam vrijeme da preko skypea obavim nekoliko telefonskih poziva i javim doma da još nisam bio ručak za paragvajske jaguare, da me u Brazilu nisu opljačkali i porobili, a u Urugvaju napale lude krave. Još sam živ i zdrav. Ali ne želim se previše hvaliti i onog gore povući prejako za nos...
Namjeravao sam ići na sjever Urugvaju, u Paysandu i Tacuarembo, u zemlju gauča i estancija. I nakon dva dana nastaviti preko granice u Argentinu i Rosario i Cordobu. No, onima gore se ne piše dobro sljedećih dana. Prognoze kažu da će se ubrzo temperature kretati oko 37-38 stupnjeva s mnogo vlage, a ja nisam spreman ponovno prolaziti ono što sam prije dvadesetak dana prolazio u Paragvaju. I tako sam odlučio izbaciti ne samo Rosario i Cordobu, već i Paysandu i Tacuarembo. Trebalo je pronaći zamjenu. A ta zamjena je Nueva Helvecija, tek dva sata od Montevidea i na ruti za Coloniju del Sacramento.
Nuevu Helveciju, često nazivanu i Colonia Suiza (Švicarska kolonija), osnovali su švicarski imigranti. Godine 1862. Švicarce je ovdje privukla ugodna klima, dobra zemlja, sloboda vjeroispovijesti i pravo na urugvajsko državljanstvo bez da odustano od svog švicarskog. Pejzaž je tipično urugvajski: lagano brežuljkasto područje s nepreglednim pašnjacima i poljima. Na pašnjacima krave. No, za razliku od ostatka zemlje gdje se te krave gledaju gotovo isključivo kao izvor mesa, ovdje u Helveciji krave se uzgajaju zbog mlijeka i sira. Farme oko Nueve Helvecije proizvode više od polovice urugvajskog sira. Tu je i Parmalat, tvornica mliječnih proizvoda. A polja zasađena kukuruzom opet su tu isključivo kao izvor hrane za stoku, a oni su tu zbog mlijeka i sira.
"Voće i povrće se ovdje ne uzgajaju. To je više oko Montevidea.", govori mi Miguel, moj domaćin, koji sa svojom ženom Monicom, izdaleka tipično švicarskih crta, drži estanciju (ranč) El Galope.
Estancia je udaljena svega par kilometara od Rute 1 koja povezuje Montevideo i Coloniju del Sacramento te šest od Nueva Helvecije. Položaj je idiličan: s trijema oči u nedogled prate pašnjake s kravama, a i par konja zna projuriti. Miguel i Monica ih imaju troje i svojim gostima nude jahanje. No, vrijeme sve pomalo kvari. Svako malo sivi oblaci puste kišu, tako naglo i obilno da se doima kao da je netko tog trena otvorio slavinu. I nakon što se oblaci ispušu, nakon desetak minuta uslijedi sunce i kao da samo malo ranije nije bio pljusak. To traje sljedećih deset do petnaest minuta. I onda opet ispočetka. Urugvajsko vrijeme je posve poludilo. Dva dana u Nuevoj Helveciji ne znam da li da obučem duge rukave i otvorim kišobran ili stavim na nos sunčane naočale i prebacim se u kratke rukave. U mom ruksaku ima svega pomalo. Urugvajsko vrijeme postaje vrlo brzo zamorno.
Drugi dan u El Galopeu, između dva kišna termina, uzimam bicikl i odlazim do šest kilometara udaljene Nueva Helvecije. Šest kilometara u svakom smjeru. Znači, dvanaest ukupno. Dobro, u povratku je već više bilo guranje bicikla po ovim švicarskim brežuljcima. Mislim da je suvišno reći da me dvaput pošteno oprala kiša, a stari bicikl s rasklimanim prednjim kotačem cijelim mi je putem utjerivao strah u kosti da će taj kotač u nekom trenu otpasti, a ja završiti u jarku uz cestu uz kravlja govna. U jednom se trenutku nešto zaista i otkotrljalo s kotača. Strašno je koliko se taj kotač klimao svaki put kada bih došao do vrha svakog brežuljka i onda pustio biciklu da se svom brzinom spusti s druge strane. A da ne govorim da mi je guzica odrvenila i postala tvrđa od onog izlizanog asfalta između El Galopea i Nueve Helvecije. Da me netko sada sadomazira po guzici, vrag me odnio ako bih išta osjetio.
No, uspio sam doći do Nueve Helvecije. Dok pokušavam pronaći put do glavnog trga preko ulica poput Frau Vogel i Germano Imhof, promatram oko sebe. Stajem i u svoju bilježnicu zapisujem: pištolj na sljepočnicu - blato - zatvoreno - pusto - subota popodne. Pogledam napisano. Jebote, ovo izgleda kao da opisujem neko od djela Edgara Alana Poea. No, istina je takva. Grad je potpuno pust, sve posve zatvoreno (osim sladoledarnice u kojoj probavam, vjerovali ili ne, sladoled od piva, tradicionalno u ovom kraju u proljetnim mjesecima), glavni trg Švicarskih pionira potpuno je razrovan i od kiše pretvoren u kaljužu... Beton posvuda. Nema nikakve boje. Igdje. Grad je živa dosada i neka mi netko da pištolj da ga prislonim na sljepočnicu. I onda mi, da stvar bude još nejasnija, dođe do glave da danas uopće nije subota popodne (što bi koliko toliko objasnilo pustoš jer već znamo da Južnoamerikanci ne funkcioniraju od subote u podne do ponedjeljka ujutro), već petak. Pa zar cijeli cijelcati grad kolektivno u rano poslijepodne u radni dan napusti sve i otiđe na siestu?! Sablasno.
Nailazim na kino. Sutra navečer, u subotu, prikazuju "Mačka u čizmama 3D". Za koga?!
"Lijep je grad, jel' da? Vrlo autentičan!", pita me Miguel po povratku iz grada.
"Zanimljiv. Mogao bih ostati ovdje.", dodajem ironično.
"Mogao bi. Trebaju nam ljudi u Urugvaju. Zemlja je slabo naseljena. Znaš da imamo ovdje nezaposlenost od samo četiri posto. Nedostaju nam radnici...", nije shvatio moju ironiju.
Bez obzira na grad, dva dana na estanciji bila su odmor za tijelo i dušu. Spavanje uz zvuk kiše ili vjetar koji se čuje kroz krošnje drveća; čim kiša prestane, istog trena počinju se glasati zrikavci te povremeno ptice svojim kreštanjem. U zraku se miješa miris poljskih trava i kravlje balege. Nema jurnjave na bus ili vlak. Nema paničnog gledanja na sat da li ću stići pogledati sve zacrtano. Piano.
Čak ću Monici i Miguelu oprostiti i neka neobična pravila na koja, moram priznati, do sada u hostelima nisam naišao:
- kuhinju gosti mogu koristiti samo od 12:00 do 15:00 sati
- sva alkoholna i bezalkoholna pića moraju se isključivo kupiti u El Galopeu
- kod ulaza u kuhinju trebaju se obavezno izuti cipele
- nema interneta ni televizije (najbliža televizija je u baru 6km daleko)
- kućni ljubimci nisu dopušteni
- nije dopušten boravak osobama mlađim od 18 godina...
Konja na kraju nisam uspio zahajati jer je i jutro mog odlaska iz El Galopea bilo vlažno. Kiša se takvom silinom sručila na zemlju kao da nije padala mjesecima ili čak godinama. Sunca ovaj put nije više bilo. Kiša je pobijedila.
U sat vremena udaljenoj Coloniji del Sacramento potpuno drugačija priča. Ovdje je nebo plavo, bez skoro ijednog oblaka, a s obzirom da se Colonija nalazi na obali rijeke Rio de la Plata, blatnjave i prljave tekućice, unatoč temperaturi od 26 stupnjeva u zraku se osjeća vlaga. Nije nepodnošljivo. Još uvijek. U fast food restoranu na kotačima uzimam jedan chivito, ovdašnju verziju hamburgera u kojoj između dvije šnite kruha umetnu komad mesa, malo pečene slanine, šunke i sira, salate, majoneze i kečapa te dodataka poput gljiva, feferona, ukiseljenog povrća, kukuruza, graška...) i odlazim na plažu. Da mi netko plati ne bih stavio ovdje ni noge u vodu, a kamoli više od toga. No, ljudi se kupaju. Ja im skidam kapu.
Colonia nije velik grad. Ima svega oko 22,000 stanovnika. Noviji dio grada je uobičajena mješavina stilova, ali centar, koji je od 1995. godine pod zaštitom UNESCO-a, veoma je slikovit. Nad kamenom popločenim ulicama nadvijaju se visoke platane koje svojim granama stvaraju lukove (i puno ugodnog hlada).
"Nemoj nikome reći u ovom gradu da ti se sviđaju te platane!", rekla mi je djevojka u turističkom uredu na moj komentar o ljepoti tih drvoreda: "Kod ljudi izaziva alergiju i najradije bi ih sve posjekli!".
Odlučio sam ne spominjati nikome više koliko mi se sviđaju te veličanstvene platane. Colonia bez njih ne bi bila Colonia i definitivno bi izgubila na svojoj čaroliji.
Drugi dio čarolije su stare malene kućice, ponovno u raznim bojama, ali nažalost u većini njih danas se nalaze suvenirnice, barovi i restorani, sve namijenjeno onim turistima koji masivno pohode Coloniju. Buenos Aires je svega pedeset kilometara preko Rio de la Plata i dnevno postoji desetak što bržih što sporijih brodova koji povezuju Coloniju del Sacramento s argentinskom prijestolnicom. I ja ću su sutra brodom za Buenos Aires. I ti turisti uokolo se voze u golf autićima koji se na svakom koraku u gradu mogu unajmiti jer očito je nekome i Colonia preveliki grad. Lijenčine. Umjesto da uposle noge i sat, dva istražuju bez brujanja motora u pozadini. Druge voze kamenim ulicama grada u oldtajmerima poput onih koji se mogu vidjeti na ulicama Havane. Ti još i pridodaju staroj atmosferi Colonije del Sacramento.
Povijesni centar danju vrvi turistima. Nemoguće je imati onaj osjećaj da grad imaš samo za sebe. Sve otprilike do šest kada ti jednodnevni turisti, paket aranžmanci, daju petama vjetra i sada je i centar, poput ostatka grada, pust. Uostalom, danas zaista jest subota!
UKUPNO NAPRAVLJENIH OVERLAND KILOMETARA DO DANAS - 3806