Večernji suton..
U dolcu čempresi i bor
Mjere nebo.
Pod njma plamičci;
Oprezni koraci,
Prigušen žamor.
Svud okolo svjetlucaju iskrice,
Mnogih svijeća krijesnice.
Pale se, gore,
K nebu plamsaje nose,
Tinjaju , pa se gase
I nema ih više ...
Ne vidiš ni gdje su bili,
Gdje su gorjeli,izgarali,
Dok su živo plamtjeli...
No oni su postojali,
Smijali se i plakali
Ljubili i snatrili,
Grdili i tugovali,
Ta, oni su živjeli.
Nedamo da se izgube.
Naš su dio , dok nas bude,
A mi njihov smo dio
Svatko je nečiji bio...
Ta ploča, križ, kamen,
Preostali znamen,
Postojanja trag
Nama je drag...
Gle, taj plamičak se njiše
To tu draga Bea diše ...
Pa daleko, daleko
U krug i preko puta,
Dokle pogled zaluta :
Prijatelj, rod, znanac
Dugi,dugi je lanac..
Tako sad zajedno
S nama svi žive tu:
Evo, u nama su
Dok ih ne utrnemo
U zaboravu ...
I večeras, sjetno
Dok lahor disanja
Krila plamičaka leluja,
Uz jauk srca,
Drhtaj svijeća,
Govor tih,
Pozdravljamo
Sve njih ...
I darujemo im
Bukete cvijeća ...
Post je objavljen 18.12.2011. u 15:14 sati.