..jednom, ne tako davno
bijaše mladić
kojemu se vlastito postojanje učinilo važnim
no, bilo je važno samo njemu
ostali ga gotovo pa nisu ni primjećivali
osim kad bi trebalo obaviti nekakav posao, koji nitko drugi nije želio
on bi se šutke primio posla, i napravio ga
prvi zadatak mu je svakog dana bio očistiti pepeo od predhodnog dana, iz ognjišta, te zapaliti vatru...
a, kako se nakon toga zaboravljao umiti, prozvali su ga pepeljugar
-nijedna me neće- govorio je majci, koja ga je hrabrila da si nađe djevojku
-nisam bogat, a djevojke danas samo gledaju koliku kesu imaš,,i jel' ti konj bijel- uzdisao je sjetno
-nijedna te neće,..-upućivala ga je majka na činjenice-jer se ne umivaš. musavci nemaju prođu, bez obzira na kesu.. a i sav si poderan, daj da ti pokrpam odijelo, barem..-
-pusti me majko. ne želim se uređivati. bitna je ljepota duše. ne želim da me žele iz krivih pobuda. ako me djevojka ne želi ovakvog kakav jesam, bolje je da je ni nemam....-
-da, twirle. imaš lijepu dušu.-tješila ga je, držeći figu iza leđa- ali to znam samo ja. moraš dati priliku i drugima da te upoznaju,..a ono što se prvo vidi je izgled,..-
niti svi majčini savjeti, niti uvjeravanja nisu twirla nagnali da se umije
on je uporno vjerovao da postoji djeva koja će znati prepoznati njega i ispod naslaga pepela...
kad god bi se u obližnjem dvorcu održavao kakav bal, twirl bi se preko ograde ušuljao, i praveći se kao da je to njegov dvrac, čekao da ga primjeti kakva princeza
no, čuvari su uvijek bili brži
te bi ga izbacili
završio bi u potoku, među guskama,..
kako zakoni fizike vrijede gotovo univerzalno, pa se pepeo sapere vodom,
tako ga je zlatokosa guščarica vidjela čistog
mokrog, ali čistog...
-plašiš mi guske! idi radije plaši vrane!- pravila se ljuta
pepeljugar, razočaran što ni ovaj put nije uspio među princezama
mokar i promrzao,..promrsio je nešto kroz zube, ni ne pogledavši pravo, tko mu se to kroz maglu obraća...
požurio je kući, u pećinu
no, cipela mu je zapela u blatu....
...slijedećeg dana, zlatokosa je pošla u ono selo, vratiti nađenu cipelu
od kuće do kuće...
..do pećine
twirl je zabezeknuto buljio, otvorenih usta, jezika ispruženog po podu, u prekrasnu guščaricu, što je držala njegovu izgubljenu cipelu
-da. to je moja cipela. sinoć sam ju izgubio kod potoka-
-to ti kažeš! no, ja volim biti sigurna.- odvratila je zlatokosa tom,...tom,..
..kakav je to uopće stvor bio, pitala se.
..tom, pepeljugaru
- ima li još muškaraca u pećini?-
probuđen čudnim zvukovima, kralj artur se pojavio, češkajući jaja i zijevajući glasno..
-jeli ovo vaša cipela?- upitala je lijepog mladića
-mogla bi biti-diplomatski je odgovorio kralj artur. -zašto?-
bilo je očito da mu je cipela prevelika, kad ju je nazuo
-volim kad mi je obuća komotna,....-objasnio je kralj artur djevojci koja se potajno nadala upravo takvom odgovoru
- 'ajde, twirle, što si bleno? vidiš da imam gošću. ispeci nam radije palačinke, djeva je sigurno ogladnila, od potrage za vlasnikom cipele..-
-cipela je moja!- bio je kategoričan u svom stavu pepeljugar
-da, da,..evo ti je, sad je tvoja...odvratio mu je kralj artur, gađajući ga njome
-a sad nas, molim te, ostavi na miru!-
-oprostite,..taj moj brat,...- obratio se ponovo zlatokosoj...
-ma, ne morate se ispričavati, niste vi krivi...jasno mi je da je ljubomoran. jadničak. tako je ljubazno od vas što ste mu dali tu cipelu, za kojom toliko čezne...-
Post je objavljen 18.12.2011. u 09:58 sati.